Drugarice: Paradajz demokratija
Drugarice: Paradajz demokratija

Drugarice: Paradajz demokratija

Paradajz i demokratija nisu puno povezani, ali meni su nekako jedan pojam. Taj pojam se zove paradajz demokratija. I nije pogrdan kao što je to paradajz turizam. Više se odnosi na neku vrstu vežbanja demokratije kroz vežbanje dijaloga i neslaganja – u smislu odnosa slušanja i govora sa svojim roditeljima ili decom.

Nisam sigurna koliko roditelji znaju da ih deca vole. Dani su teški, kao da je vreme da se prikupimo i jedni drugima kažemo koliko se volimo. Ali ne baš onako „volim te“. Nego više delima. Ne znam da li to mogu ispričati bez primera.

Jesen u proleće

Jedan od mojih omiljenih filmova je “Nemačka u jesen” i neću ga prepričavati jer svako nekad treba da ga pogleda. Ko što kaže jedan grafit – to nema radnju to je Godar, e pa i ovde je slično. Ipak imam potrebu da pišem i o pitanjima demokratije ali i nekim drugim, uvek kad je teško vratim se tom filmu.

The masses are not really democratic.

They don’t understand what that means.

Kod autora koje poštujem kao što su Rainer Werner Fassbinder, Elfride Jelinek, Chantal Akerman, pa i Yorgos Lantimos ili kod nas Vladimir Perišić, najviše sam poštovala razaranje svetosti odnosa roditelj-dete. Ono što me zanima i o čemu pišem jeste vrsta ljubavi koja ostane kada se oljušte pristojnost, krvne veze i protrljaju oči od magle bajke o porodici koja nigde ne postoji kako su nam obećavale reklame za margarin. Fazbinder u Nemačkoj jeseni vrlo otvoreno čak grubo razgovara sa svojom majkom o politici:

— Razumeš li?

Sada, u ovoj haotičnoj situaciji, ne znaš kako će ljudi izokrenuti tvoje reči.

I zato mislim da ne bih ohrabrivala nikog da razmatra situaciju.

— Ali ne razumem to, zato… Vidiš podseća me jako na Naci eru, kada su ljudi ćutali da izbegnu nevolje. 

(Nemačka u jesen, 1978)

Prazno gnezdo

Meni je jako mučna scena kad Fazbinder razgovara sa svojom majkom. On je on, majka je majka. Niko nije prikazan kao da je u pravu. Volela bih kad bi svi mogli da se sete scena razgovora i možda čak svađa sa roditeljima. Nedavno sam čitala jedan tekst u kome žena kaže kako je roditeljstvo sranje jer deci daš sve a oni na kraju opet odu. I budući da nisam majka, ne mogu da razumem tugu odlaska deteta niti sindrom “praznog gnezda”. Ne volim kad meni ili nekom drugom samo zato što nismo roditelji, javnost oduzima mogućnost da poimamo tu ljubav. Isto tako, ne mogu da se otmem utisku o tome kakva bi to incestuozna ljubav bila u porodici koja se drži zauvek zajedno.

Često pomislim kako sam gruba. Zanimljivo je da je Fazbinder baš omiljeni reditelj mog tate. Možda je ta grubost nešto prema čemu rezonujemo i nešto od onoga što sam pisala već ranije. Prema roditeljima sam gruba, ali i inače. Svakako mislim da biti dete ponekad znači terati te ljude koji su ti slučajno ispali roditelji, gurati ih preko ivice. Ali i povremeno prikočiti. Ovo je priča o tome.

Paradajz i ljubav

Pre nekoliko godina, letovala sam sa tatom na moru. Hteo je on da dođe s mamom, ali mama nije bila raspoložena za more, neće da ostavi kuče kod nekog drugog a i ne voli vrućinu. Mama je rekla da će ići u oktobru sa mnom, i držim je za reč. Tata bi ionako išao sam na more, što i nije neki veliki poduhvat jer on često ide na more sam. U protekle dve godine je imao srčani udar i prešao je na insulin ispao iz kondicije. Dosta me je uznemiravala ta činjenica da pliva po nekoliko sati sam a da niko ne zna ko je ni gde je.

Sa druge strane planirala sam da budem sama na moru i bilo mi je logično da ga pozovem da mi se pridruži. Za sve one godine koje me je vodio na more, možda eto jednu godinu da vodim ja njega. To nije smelo tako izgledati – kao da ja vodim njega. Zato je puno kompromisa sa obe strane, ali to mi ne smeta. Možda su me baš istrajna, duga i uporna letovanja uvek čak i u vreme krize formirala kao ekstremno fleksibilnu osobu.

Živimo u dvokrevetnoj sobi, kod prijatelja koje smo upoznali ovde na moru još početkom devedesetih, koristimo zajedničko kupatilo i kuhinju. Privatni smeštaj u kome smo letovali od početka krize naučio me je posebnoj skromnosti. Nikada ne kuvam ništa, koristim minimalno kuhinju i kupatilo, tiho govorim i ne krećem se puno i u svemu sam kao da me nema.

Mi, paradajz turisti

Uporedo sa krizom pojavio se i termin “paradajz turisti”, podrugljiv naziv za siromašne obično domaće turiste koji su skoro svu hranu koju troše na letovanju, nosili od kuće. Nikad nisam osećala da pripadam paradajz turistima po toj definiciji jer zaista nismo nosili hranu od kuće. Ali nekako i jesam. Na moru smo se hranili “u sopstvenoj režiji”.  Kupovali smo dugotrajno mleko (to smo pili samo na moru) paštetu, ajvar i džemiće i drugu kampersku hranu koja ne zahteva nikakvu posebnu pripremu i može da se jede i na plaži.

Kao deca, sami smo molili roditelje za paradajz. Nima je to isprva bilo skandalozno da jedemo paradajz na plaži i bilo ih je sramota. Kako je logistika odlaska i dolaska na plažu sa obaveznim zauzimanjem mesta bila komplikovana – odustali su od ručka u kući i nosili su (i seckali nam) paradajz na plaži.

Sada znam da im je bilo glupo i zbog toga što su osiromašili i nemamo više pun pansion i zbog toga što seckaju paradajz na plaži ali nama to nije značilo preterano. Mi, deca, smo se stvarno dobro provodili i puno smejali. Tešim sebe da im nije bilo toliko strašno devedesetih jer su imali nas koji stvari nismo činili težim. Imam malo osećaj da sam paradajz turistkinja, možda i grižu savesti što nismo bili idealni gosti koji puno troše i kratko ostaju. Možda smo trebali biti dostojanstveniji prema ekskluzivnosti mora boraveći na plaži kraće – između obroka i popodnevnih odmora.

Do pola pun od pola prazan pansion

Moji standardi turizma i osećaja u vezi s tim postavljeni su u zaboravljenim godinama socijalizma kada smo letovali i zimovali u hotelima širom Jugoslavije, kampovanjima od po nekoliko meseci što su prosvetni radnici mogli. Upadljivi pad standarda i poniženje u godinama rata mi nisu padali teško. Možda zvuči čudno ali zahvalna sam što sam uopšte išla na more i dok je bio rat, pašteta i paradajz na plaži nisu mi bili nikakva briga niti sramota, ni tad ni sad.

Pre neku godinu sudija Majić je rekao kako nije bilo normalno da radnici letuju, kao da su radnici na neki volšeban način svojim letovanjem u hotelima napravili spoljni dug fondovima. A slično sam slušala i devedesetih kada je tata istrajno slao razglednice sa mora u firmu koja mu nije isplaćivala plate. Razglednice je slao i u privatnu firmu gde je radio kao noćni čuvar jer ne bismo imali od čega da letujemo da nije radio dodatni posao.

Gazde su se smejale i izrugivale, pa čak i ljutnule na to kako jedan radnik može da letuje s porodicom nekoliko nedelja a oni preduzetnici eto ne stižu i ne mogu sebi da priušte odmor. Kao detetu, to mi nije bilo do kraja jasno kako to bogatiji ne mogu na more. Slažem se da možda ima nešto neobično u odnosu običnih ljudi, radnika, prema moru. Strahopoštovanje i iskrena vera u to da more leči sve. Treba do maksimuma iskoristiti sva preimućstva koja more (ili planina, banja) pruža. I ja i sada verujem u to.

Domaći Vs. Gosti

Bez obzira što moja porodica delom potiče s mora, nemam osećaj da sam na moru domaća. Prvo smo imali duga turistička prava socijalistička letovanja, u kampovima i hotelima. (Tata je uvek isticao kako mi letujemo u najboljim hotelima, hotelima A kategorije jer je on to pravo dobijao kao simboličku naknadu za dobrovoljno davanje krvi, ili nešto o tome kako se solidarnost isplati.) Onda smo letovali u privatnom smeštaju. Navikla sam se na svakakve aranžmane i koncept da je more važno, gotovo neophodno za zdravlje i sreću.

I evo me danas, kad me pitaju da li ti je bolja ova soba ili ona, da li je ok ovaj krevet i kakav bi smeštaj volela… Stvarno nemam nikakvo posebno mišljenje. Nisam fan kampova, ali pre bih išla i u kamp nego odustala od mora. Isto tako, nemam nikakvo posebno mišljenje ni o hrani na moru. Nikad ne raspravljam o cenama, ne upoređujem ih, nisam opsednuta time da jedem samo domaće specijalitete. Niti preterano trošim ni štedim. Ne volim da plaćam ležaljke, nosim jednostavni peškir i tražim prirodni hlad. Volim i hotele i privatne kuće, čak sobe. I ograđene i divlje plaže, i beton i pesak. I voz i kola i brod i avion, bežim od buke i sunca, ali prilagodljiva sam.

Naše rutine

Nasuprot meni, tata ceo život ima određene striktne rutine. Uvek je na nekim režimima ishrane, sam sebi sprema hranu (ranije je i nama) i najviše voli da se jasno zna kada će biti obroci i šta je u njima. Vodi računa i o nutritivnoj vrednosti i raznovrsnosti. Dodala bih samo da sam primetila da u poslednje vreme (od kad je na insulinu) više obraća pažnju na slatkiše.

Sa druge strane, ja slatkiše skoro da i ne jedem, ali dovodi me u situaciju da jedem više voća ili slatkiša kako bi on jeo manje toga. To je jedan od tih tihih kompromisa, jer ne mogu da se raspravljam o tome šta on jede i zašto. Naredni kompromis je moja ishrana, koju bi ćale voleo da kontroliše ali se i pribojava. Često me pita da li sam jela i šta ja jedem. Iako nemam nikakve posebne prohteve, ne jedem meso što većinu ljudi njegovih godina izbezumljuje. Tako smo završili u pat poziciji.

Jedemo gotovo istu hranu – ali jedemo u različito vreme uz odvajanje obroka “tvoje” i “moje”. Ujutru jedem burek ili ovsene pahuljice i voće, popodne povremeno pojedem čorbu, a uveče pojedem salatu ili kajmak sa crnim hlebom, ponekad izađem i jedem napolju, uglavnom ribu. Tata naglašava da ne treba da jedem po ko zna kakvim restoranima već isključivo u hotelu. U njegovom svetu još postoje hoteli koji imaju nutricioniste da pažljivo balansiraju ishranu – u hotele mi verujemo.

Naše razlike

Ne zamaram se da objašnjavam tati da hoteli uglavnom nemaju pansionske obroke koji su vegeterijanski, da je riba skupa i loša u hotelima, prosto ne da mi se. Na sličan način kao i on – i ja katotonično jedem iste obroke u ista dva restorana i ne pričam puno o hrani generalno. Reklo bi se da se ništa specijalno ne razlikuju naši stavovi o hrani, ali bez obzira na to što se “moj” deo frižidera odnosi na vodu, voće, povrće i mlečne proizvode a tatin koji osim toga sadrži i meso, oni stoje odvojeni. Ima čak i poseban jogurt – potpuno iste vrste kao moj, isto litarsko pakovanje. Isto je i sa vodom – dve separatne jedinice. U vezi sa hlebom, jedemo isti hleb, crni i na svu sreću kupljen je samo jedan.

I uvek – ne

Kad god idem u nabavku i pitam tatu da li želi nešto posebno da kupim, odgovor je uvek isti – ne. Ponekad se pitam da li ga vređa da mu ja nešto kupim. Kad on ide isto, nemam nikakav poseban zahtev, kao što ga nisam imala nikad u životu. S vremena na vreme on me iznenadi čokoladom. (Čokoladu ne jedem ali onda ipak jedem dok mi ne pozli jer ne jedem šećer upravo zbog straha od dijabetesa koji ima on a ne ja). Nekad mi kupi voće. (Kupuje isključivo voće sa ogromnom količinom šećera od koga mi isto malo pozli).

Jedan dan me je iznenadio tunjevinicom. Tata inače redovno jede tunjevine i sardine (koje zove “tunjevinica” i “sardinica” od milja) ceo život jer je to važno za ravnomernu ishranu. Pre nego što je išao u radnju, pitao me je koju bi tunjevinu volela i rekla sam da nipošto ne kupuje neke skupe jer ne volim izdrkavanje – tunjevina je tunjevina i kao i obično rekoh – svejedno mi je koja je.

Šta god radili ne jedite salatu od tunjevine

I taman što sam otišla da pojedem tunjevinu, sva radosna zbog tog mosta razumevanja između nas i činjenice da eto bar jedan obrok možemo da delimo, vidim nešto neobično. Uz nekoliko običnih “tunjevinica” i “sardinica” stoji i jedna malo skuplja salata sa tunjevinom. Tako je tata hteo da me iznenadi ili nagradi, birajući za mene fensi varijantu tunjevine.

Moj stav je da je to neviđena glupost jer se u konzervu nabije marinirano povrće i ono što je jeftinije skuplje naplati ali koga briga šta mislim. Jedem tu tunjevinu, koju mrzim iz dna duše jer mi je to najveća glupost konzervirane hrane. Mislim o tome kako je ćale želeo da me iznenadi ili oduševi, da za mene izabere nešto bolje nego za sebe. Sigurno to smatra glupošću koju vole mladi, nečim poput čokolade s keksom. (Koju isto smatram užasno glupom kao i tunjevinu s povrćem, a koju mi je isto kupio, ispostaviće se).

Jedem tunjevinu u sred dana i mislim da li roditelji mogu biti prijatelji sa svojom decom. Ne znam šta je potrebno da uradim da shvati da ja nisam ništa drugo nego ono što je sam od mene napravio. Kako ja sad da naprasno volim tunjevinu s povrćem ako ceo život slušam kako su takve stvari gluposti i nepotrebno izdrkavanje.

Težina neizgovorenog i namerno prećutanog

Celo letovanje razmišljam o tome da sigurno misli da nemam para ili društva pa letujem s njim. Iako sam u početku planirala da platim celo letovanje shvatila sam da bi ga to izvesno uvredilo. Pitam se da li razume koliko su retki trenuci da u ovim godinama uz sve obaveze i životne nedaće roditelji i deca mogu da provedu neko vreme na odmoru uz svu moguću slobodu.

Ponekad mislim da razume i da smišlja načine kako da mi što manje zanoveta. Ide sam na plažu i vraća se, ne tera me da plivam kilometre s njim niti da sedim i čuvam mu stvari. Jede odvojeno i ne opterećuje me ni jednom sitnicom toliko da gotovo i ne govori ništa. A ja sam paralisana mišlju da i rođeni otac misli da sam arogantna ili uobražena, da ne obraćam dovoljno pažnju na njega. Onda od zbunjenosti perem sudove gazdarici i tiho obavljam sve dužnosti bez pogovora kako bih svoje prisustvo smanjila na minimum i pokazala zahvalnost i smernost jer sam umorna od uloge neposlušne ćerke, žene, građanke.

… je možda ljubav, ali ja ne znam dovoljno o ljubavi

Time naravno delujem i pomalo debilski jer ćerke mojih godina ne letuju sa roditeljima. Prave ćerke ne dozvoljavaju roditeljima da obavljaju kupovinu. Bučno brinu o njihovom zdravlju govoreći nešto kao “dobro znaš da ne smeš da jedeš čokoladu” ili “jesi li danas merio šećer”. Možda sam samo nesposobna da se postavim tako čvrsto i odlučno kao dobre ćerke. Zato jedem čokoladu koja mi se uopšte ne jede. Ćutim i jedem salatu s tunjevinom koja mi se vraća i realno mi se povraća od nje. Da sam sama sigurno ne bih ni jela ručak, pristajem na odvojene jogurte i verovatno ću pristati i na to da podelimo račune.

Nisam glupa, samo tako verujem da čuvam tati dostojanstvo i provodim tako vreme ćuteći. Veći deo vremena osećam se kao u svemu neuspešna i neodlučna ćerka. Jedan sam u svemu suvišan element njegovog možda idealnog samostalnog letovanja. Osim ako i on ne uživa što može još malo da mi bude ćale. Iako ne vodi celu porodicu na letovanje, ne daje više dobrovoljno krv (a ne mogu sad ni ja da dajem više krv) i ne secka paradajz na plaži uz podsmeh onih kojima more nije ništa važno.

Fotografija: おにぎり on Unsplash

Učitati još
Zatvori