

Prva dizajnerska torba koju sam u životu zaista poželeo da posedujem bila je Marni.
Bilo je to sredinom dvehiljaditih, pripadala je mojoj koleginici iz Elle Decor, Ivani, i bila je nalik na pijačni ceger, kada bi umesto neupečatljivog bež pamuka cegeri bili pravljeni od teške, zrnaste kože u tirkiznoj boji. Pet slova iz imena kuće, crvena kao da su ispisana običnim flomasterom, nazirala su se sa unutrašnje strane.
Proći će nekoliko godina pre nego što će H&M najaviti kako će se u (tada već) famoznoj ulozi gostujućeg dizajnera naći i Consuelo Castiglioni iz Marnija.
Moj novi predmet želje?
Duboki, geometrijski precizan tote u kombinaciji panela karamel kože i teget kepera, istovremeno pragmatičan i na ivici žileta. Planirao sam connecting flight iz Amerike tako da u 07:30 po evropskom vremenu stanem u red ispred Dizeldorfske radnje, i ugrabim je pre nego što nastavim put kući. Sećam se da sam nakon kupovine seo u najbliži Starbucks i ponosno je pozicionirao na fotelji preko puta mene kao da je umetničko delo. Što u neku ruku i jeste bila: čak i u žarko željenim kolaborativnim kolekcijama, retki su predmeti koji su toliko precizni u kreatorskoj nameri.
Sledeća Marni akvizicija u mom životu došla je nakon jednog posebno gadnog poslovnog perioda.
Odlazeći iz redakcije u kojoj sam pre toga proveo deceniju i po, uz sve što prati tako komplikovan razlaz, na MrPorteru sam stalkovao veliki planinarski ranac od jednostavnog najlonskog platna na široke maslinaste pruge, oivičen kožnim paspulima iste nijanse zelene. Revijski model. Puno para. Add to cart. Thank you for your order. I dan danas ne žalim što sam za to odvojio pošteno parče poslednje plate, pre nego što sam se otisnuo u freelance nesigurnost.
Utilitarna torba, baš kao i moja vera u život nakon korporacije, su se pokazali neuništivi.
Poslednja (makar za sada) stvar koju sam pazario u Marniju bila je varijacija na temu njihove čuvene Tribeca torbe. Francisco Risso je već uveliko bio na kreativnom čelu kuće, i od cele njegove fantazmagorije kaleidoskop kolorita, iscrtanih motiva i teatralnih silueta, Tribeca će se pokazati kao potpuni bestseller. Pristupačnija od mnogih it torba za one koji ne veruju u proklamacije poput ovo je nova it torba. U formi kofe, izvedena od PVC-a u Klajnovskoj plavoj juhtapoziranoj crnom baš kako njihov prepoznatljiv kolor blok nalaže, ima dve drške od (još jednom) besprekorne kože i crni tag na koji je utisnuto istih onih pet slova u koje sam se zaljubio mnogo godina pre.


Nosio sam je pre neki dan kad sam čuo da Risso napušta poziciju u Marniju.
I pomislio kako, kada je 2016. godine u tu kuću stigao direktno iz misaonog, monaškog sveta Prade, niko nije očekivao da će se zadržati ovoliko dugo. Ali ispostaviće se da Risso nije samo oživeo brend ophrvan lošim publicitetom nakon odlaska originalnih tvoraca, već je od Marnija napravio odiseju, jednu potpunu egzistencijalnu umetničku instalaciju prerušenu u modnu etiketu. Sa svojom detinjastom senzibilnošću i dadaističkim pristupom silueti, Risso je ponovo osmislio šta dizajnerski brend može biti: prostor za pripovedanje, emociju, čak i isceljenje.
Da, isceljenje. Sećate li se proleća 2022?
Kada su manekenke sa šminkom nalik veselim, uplakanim klovnovima hodale kroz njujorški magacin obasjan zlatnim svetlom? To nije bila revija, to je bila grupna terapija pod maskom mode. Procesija ljubavi, nazvao ju je Risso. Odeća nije uvek imala smisla, i u tome je bila poenta. Bila je haotična, slojevita, nabijena emocijama. Kao da su Tim Burton i Rei Kawakubo imali dete koje je odrastalo na buvljaku u Milanu. U trenutku kada se modni svet pretvarao u carstvo tihog luksuza, bež palete i algoritamski odobrenog minimalizma, Risso je nastavio da sanja u boji. Da pruža otpor. Bio je fasciniran nadrealizmom i svetom Alise u zemlji čuda, na reviji za jesen 2020. se čak pojavio se na pisti maskiran kao Beli Zec.

I ukačio je zeitgeist.
Američke pop zvezde nosile su Marni moher na turnejama, radnje su se otvarale jedna za drugom po svetskim metropolama (u vreme Castiglionijevih mogle su se izbrojati na prste dve ruke), usledila je kolaboracija sa Uniqlom milion svetlosnih godina drugačija od diskretne prirode one prve sa H&M (doduše, neobjašnjivo kratkog daha), brend je postajao, da se usudimo reći – mainstream. I s pravom se postavljalo pitanje: može li Rissoovo divlje, neukrotivo stvaralaštvo da preživi pritisak komercijale? Ili mu je, možda, jednostavno dosadilo?
Jer to je stvar sa istinskim ekscentricima, oni brzo prerastu svoje okvire.
Risso je na pistu doneo performans, umesto redova sedećih mesta pozivao je goste na večeru, a celu jednu reviju kastingovao je ljudima koje je upoznao na grupnoj meditaciji. Verovatnije je bilo da će citirati Carla Junga nego Annu Wintour. Moda, za njega, nije bila pitanje moći niti predviđanja trendova. Bila je pitanje povezanosti. A kad industrija više ne pruža utočište kreativcima, ko mu može zameriti što je zbrisao brzo poput Belog zeca?

Ako moda u nečemu zaista briljira više nego u samopreoblikovanju, onda je to u ritualnim smenama moći.
Šljokice sa poslednje Rissove nadrealističke siluete još se nisu ni slegle a industrija je već okrenula pogled ka severu. Sve do Stokholma, jer se ime Ellen Hodakova Larsson, poznata po tome što od pantalona pravi večernje haljine, sve češće pominje kao sledeća kreativna direktorka u Marniju. Larsson je u septembru osvojila prestižnu nagradu LVMH Prize for Young Designers za svoje inovativne kreacije nastale reciklažom. Pobedila je više od 2.500 prijavljenih iz 80 zemalja i odnela glavnu nagradu od 400.000 evra, uz godinu dana mentorstva od strane eksperata luksuznog giganta LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton. A na Nedelji mode u Parizu, prikazala je kolekciju u kojoj je preokrenula klasične forme radne odeće.
Ipak, glavnu reč o tome ko će preuzeti kreativno kormilo sada ima Stefano Rosso, koji je u maju prošle godine imenovan za izvršnog direktora.
On je sin Renza Rossa, osnivača i predsednika grupe OTB, u čijem su portfoliju i brendovi Diesel, Jil Sander, Maison Margiela, Viktor&Rolf, kao i proizvodne kompanije Staff International i Brave Kid, te manjinski udeo u brendu Amiri. Grupa OTB prolazi kroz niz promena tokom protekle godine i u prvim mesecima 2025. Nakon odlaska Johna Galliana, Glenn Martens je imenovan za kreativnog direktora kuće Maison Margiela, uz zadržavanje funkcije glavnog dizajnera u Dieselu. Prošle godine, dok su brendovi Diesel, Maison Margiela i direktni maloprodajni kanal beležili rast, usporavanje kineskog tržišta i pad od 15% u veleprodajnom segmentu uticali su na ukupni promet grupe OTB, koji je opao za 5,2%, na 1,8 milijardi evra, u poređenju sa 1,9 milijardi u 2023. U svetu u kojem su brojke nove recenzije revije, sve je moguće. Čak i da se Šveđanka eksperimentalnog pristupa nađe na čelu italijanske modne avangarde. Već postoji izvesna poetičnost u njenom procesu: odevne predmete ne dizajnira, već ih preobražava. Pantalone postaju mantili, suknje, oklopi, priče…
Jer pre nego što je nastupio Risso i njegovo haotično slavlje boja, u Marniju je postojala slična vrsta poezije – tiša, ekscentrična i duboko osećajna. Pisala ju je Consuelo lično, i tako vrlo brzo stekla kultnu bazu među umetničkom i intelektualnom elitom. Favorizovala je neobične proporcije, slojevito oblačenje, neprijatnu lepotu. Govorila je vizuelnim jezikom koji su savršeno razumele žene koje su nosile ogromne ogrlice i rasparene minđuše pre nego što su postale statement, skupljale vintage Memphis Milano nameštaj i nosile čarape sa sandalama namerno. Ta Marni žena bila je pomalo čudna, neobavezno ezoterična, i prkosno nezainteresovana za komercijalu. Drugim rečima: bila je fascinantna.
Zato, biti na čelu Marnija znači da ste umetnički direktor i šaman u isto vreme.
To uvek mora ostati mesto gde se elegancija i ekscentričnost sastaju u italijanskom baru i odluče da pobegnu zajedno. U post-pandemijskom svetu, gde Gen Z traži autentičnost kao znak u horoskopu, a održivost se tretira kao modna religija, Hodakova i etika reciklaže mogla bi biti upravo ono što Marni traži: reset, a ne povlačenje. Njen minimalistički senzibilitet mogao bi da ukroti haos, ali da ga ne uguši. Marni gde kontradikcija postaje dijalog a ne teatar? Ako Ellen Hodakova Larsson zaista postane sledeće poglavlje u Marnijevom dnevniku, ostaje samo da se nadamo da zna šta sve to podrazumeva.
Marni samo može da se vodi nepatvorenom emocijom.
Malo je dizajnera danas koji mogu da rasplaču odraslog čoveka zbog kaputa. Ili da ušiju poeziju u pantalone. Ili da vas, makar na trenutak, ubede da moda zaista može promeniti život. Kao meni kad sam sreo onu prvu Marni torbu.

Foto: Profimedia / Instagram (@marni)