

Journal #trendspotting: „Đavo nosi Pradu 2” – da li najpoznatija satira o modi i dalje ima smisla?
Godine 2006, Đavo nosi Pradu uleteo je kao blistavi projektil u kulturni zeitgeist — kao podjednako oštra satira i glamurozan poljubac u vazduh brutalno opijajućem svetu mode.
Zasnovan na tanušno zakamufliranom roman à clef Lauren Weisberger o stažu kod Anne Wintour, film je lako mogao da se uruši pod teretom kempa i karikature. Ali desilo se upravo suprotno. Miranda Priestly, koju je sa ledenom preciznošću tumačila Meryl Streep (po sopstvenom priznanju kanališući dikciju Anthonyja Hopkinsa u ulozi Hannibala Lectora), ostala je zapisana u celuloidnu istoriju kao mitsko biće zamotano u činčilu. Figura vrhovne moći koja je iz hira mogla da lansira ili uništi karijeru.

Premijerno prikazan tik pre nego što će svet skliznuti u recesiju i koju godinu pre nego što će Instagram svaku devojku unaprediti u glavnu urednicu sopstvenog pomno filtriranog života, film je nenadano ostao finalni presek medijskog pejsaža kakvog ga pamtimo pre društvenih mreža.
I dan danas važi za konačni popkulturni mit o poslednjem zlatnom dobu modnih magazina — poletna bajka o tome kad se njujorška ambicija sretne sa prišivenom privilegijom u bibliji dobrog ukusa. Svet je tad još uvek verovao u moć naslovne strane.
Moda je silazila s vrha prema dnu, sa piste u Parizu ka izlozima u predgrađu. A glavna urednica je imala poslednju reč – da nekoga učini nevidljivim jednim potezom naočara, da dizajner zbog nje u poslednjem trenutku pred reviju promeni celu kolekciju i da od nijansi plave napravi lekciju iz hegemonije. Ali sistem koji je film tako precizno dočarao – hladan kao metalna Gucci štikla iz vremena Tom Forda, neoprostivo vertikalan u raspodeli moći, tradicionalno hijerarhijski do poslednjeg monograma – više ne postoji (na veliku žalost raznih editorijalnih uposlenika koji su od te pretenzije formirali ceo svoj personality). Ovoga puta kad se Miranda Priestley vrati na naše ekrane, neće se suočiti samo sa promenama u magazinskoj industriji. Gledaće pravo u oči egzistencijalnoj krizi same mode.

Možda ste pomislili da će predstojeći nastavak filma biti zasnovan na romanu Weisbergerove iz 2013. Osveta nosi Pradu: Đavo se vraća, koji se dešava deset godina nakon što je Andy Sachs bacila svoj telefon u fontanu u Parizu.
U toj knjizi, Andy sada uređuje luksuzni časopis o venčanjima i planira sopstveno venčanje — kada se Mirandin senoviti lik ponovo ušunja u njen život. Ali — pogrešili ste.
Prema Varietyju, filmski nastavak menja fokus i prati Mirandu dok pokušava da spase svoje modno carstvo od digitalne apokalipse. Gledaćemo ledenu kraljicu kako očajnički pokušava da zadrži relevantnost. Dok su tiraži magazina mizerniji nego ikad. Sukobiće se sa likom koji igra Emily Blunt, njenom nekadašnjom asistentkinjom koja je sada visoko pozicionirana izvršna direktorka luksuzne grupacije (LVMH, ali sa drugim inicijalima) čiji reklamni budžet Miranda očajnički pokušava da pridobije. U posebno simboličnoj paraleli, Anna Wintour je iste nedelje najavila da se povlači sa mesta glavne urednice američkog Vogue-a — nakon 37 godina. Kraj jedne ere, na dva načina. Ere u kojoj je Runway, baš kao i Vogue, funkcionisao kao vatikanska konklava – sa svojim pravilima, ritualima, i prestižom kao valutom.

Danas, modni pejzaž ne oblikuje jedna žena u Chanel kostimu, već hiljade lica na ekranima telefona – GRWM pionirke, Instagram influenserke, YouTube hauleri.
Nekada je trebalo deset godina da neko dospe do kancelarije sa staklenim vratima i pogledom na Menhetn. Danas, dovoljan je jedan viralan video iz spavaće sobe. Modni urednici imaju manje moći od devetnaestogodišnjih TikTokera. Dizajneri se smenjuju u luksuznim kućama kao Mirandine druge asistentkinje, dok su trend ciklusi kolabirali u estetsku buku — core za coreom, drop za dropom.
U 2025, ceruleanska plava bi istovremeno bila proglašena za trendy, prevaziđenu i ironično oživljenu na tri različite društvene mreže. A Andy ne bi tiho sedela u kancelariji čekajući da fiksni zazvoni — već bi snimala Mirandine emotivne ispade za storije, dok raspakuje PR pakete u modnom ormaru. Pa šta se dešava sa filmom o modnim gatekeeperima u vremenu kada kapije više niko ni ne gleda? Era glossy uredništva — kada je jedno žensko oko moglo da oblikuje čitavu sezonu tako što je iz lajnapa za broj izbacila editorijal sa jesenjim jaknama čije je snimanje koštalo 30.000 dolara — sada je slatka iluzija o dobrim starim vremenima.

Kako će Đavo nosi Pradu 2 odraziti savremenu fashion industriju a da je ne posrami (i da nas ne deprimira)?
Očekujemo li zaista da Miranda pogleda cirkus celebrity modnih linija, inflaciju influensa, kolotečinu kolaboracija, kampanje napravljene pomoću veštačke inteligencije i kreativnih direktora rođenih na Instagramu — i da sve to isprati jednim odlučnim Ne. Može li da vrati disciplinu koja više ne postoji — ne samo u modi, već i u širem kulturološkom pejsažu gde se o doba monokulture već govori sa (nepotrebnom) nostalgijom? Ne može.
Svet je otišao dalje. Novi đavoli ne nose Pradu. Oni nose engagement kao orden. Generacija Z je uveliko nasledila mitologiju originalnog filma i sada je prepravlja svežom ironijom. Internet je preplavljen Miranda mimovima, Andyina makeover montaža postala je estetski template, a kritika hustle kulture zvuči još preciznije danas, u svetu gde je lean in filozofija već postala sumnjiva. Više ne romantizujemo burnout.
Propitujemo sisteme koji ga izazivaju. Na kraju krajeva, možda je to prava drama nastavka Đavo nosi Pradu. Ne da li će fiktivni Runway preživeti, već da li je išta od onoga što je predstavljao još uvek vredno spašavanja. Nekada ste morali da otvorite četvoro očiju kako ne biste pali u nemilost Mirande Priestly. Danas, mnogo je strašnije nestati u bespuću feeda gde vas niko neće videti.

Šta nam onda zapravo obećava Đavo nosi Pradu 2?
Sagu o moći, padu i usponu? O starenju i zastarevanju? Ogledalo što se postavlja pred svetom koji više ne veruje u sopstvenu (nad)moć? Ako je originalni film bio o modnom carstvu na vrhuncu lifestyle aspiracije, nastavak mora da se suoči sa aktuelnim bivstvovanjem luksuznog segmenta tržišta između čekića i nakovnja. Jer kad je budućnost mode nepredvidiva kao sledeći viral, onda i priča koju o njoj pričamo mora biti takva. I možda, samo možda, ta priča i dalje treba oštru i pomalo demonsku madrinu — makar njena moć danas bila nijansiranija, opterećena i strastveno osporavana kao nikad do sada.
I što bi se reklo, that’s all.
Foto: Profimedia / IMDb