

Deset je ujutru, napolju je već tridesetak stepeni, ljudi iz gradskog zelenila od šest uređuju šumarak ispod mog prozora. Da, od šest da uhvate hladovinu, ne znajući ili ne brigajući o tome da sam zaspala oko dva i da mi treba bar još dva sata sna. Nema veze, ja sam im uz zvuke Arethe Frenklin sve oprostila. I Say a Little Prayer opere svu muku iz duše. To su vam one empatične pesme, koje imaju terapeutskoo dejstvo. Svima želim dobro, meni još bolje. Spremačica mi je na odmoru, u kući mi je kolaps sistema, a u glavi potpuni mir.
Biće sve ok.
JUČE
je bio mnogo lep dan. Kada sam bacila pogled na raspored delovalo je da je nemoguća misija, međutim…
To je bio dan za prijatelje. U našim godinama u gradu u kom živimo, nekako se namesti da su nam prijatelji ili postali to kroz posao ili smo sa prijateljima počeli da sarađujemo. I onda se nekako spoji da je to zaista posao i zadovoljstvo. Sa Marijom i Irenom sam imala zakazan ručak u Cveću Zla, tada je već naložilo na nekih 35 celzijusa i ispod mojih dragih sisa se slivala Nijagara u dva slapa. Božijom voljom sam jednom u životu stigla na vreme. Sve tri smo majke, sve tri smo razvedene.
Ništa novo, ništa bitno, ništa? Netačno! Prebitno, pretragično, prebolno.
To anuliranje trauma i posledica tog ogavnog procesa rastanka, mi ozbiljno piči po živcima. Kako smo došli do toga da se pravimo kako je tako cool biti cool povodom odvajanja mesa od kostiju? Da, mene je tako bolelo. Zašto smo normalizovali duševnu bol? Kome činimo uslugu praveći se da je sve to sasvim ok? I da li je hiljadu puta izgovorena laž postala istina? Nas tri smo napravile hiljadu grešaka, ali i oni su, naše su podjednako velike koliko i njihove i rastali smo se. Ali smo neke ispravile, a neke i popravile. Pre svega, uspele smo da sačuvamo klince u tom paklenom periodu, a to se poprilično računa u uspeh. Da se ne vraćamo na već ispričane i odavno prežvakane priče, suma summarum, preživesmo. Bitna napomena, sve vreme našeg druženja nijedna nije u ruke uzela mobilni telefon. Ni da zabeleži momenat, ni da uslika fantastičnu hranu li ambijent. Obuzete komentarisanjem naših života, zaista smo ga živele. Prisutne, srećne i offline. Nekako smo naučile da od te kompletne tragedije pravimo komediju, a ne dramu.
Pobedio si onda kada se naglas smeješ svom neuspehu!
PODKAST
Forma koja je zavladala viralnim svetom. I zaista je kao neka vrsta terapije. Nesputana, spontana, realna. Moj prijatelj Nemanja je osmislio sjajnu priču koja spaja životne priče sa estetskom medicinom. Posle ručka sam napunjenih baterija otišla da pričamo o svemu. Da li su me korekcije na licu i telu izmenile ili promenile? Koliko problema sam rešila ulepšavanjem spoljašnjosti i da li sam pogrešila? Da li sam nešto naučila i da li bih onoj Jasmini od osamnaest ljeta nešto poručila? Ne bih bila fer prema Nemanji da vam prepričam moje misli i mišljenje, bitno je da sam stigla na taj opuštajući intervju. Naravno i dalje nisam uzela mobilni u ruke. Jesam se javila na telefonske pozive deci, ali nisam ulazila na društvene mreže i mail-ove. Mislim da mi je to sedenje ispred ekrana pod izgovorom posla, oduzelo bar 20% kvalitetnog realnog života.
Pričaćemo i o tome u nekoj od sledećih stranica mog dnevnika života. A, sada imam nešto drugo da vam ispričam.
Radi se o nama ženama.
FINALE
Obećala sam Ivani da ću posle podkasta, iako umorna, doći do nje. Raskinula je sa dečkom. On zaista jeste dečko, ali Ivana nije devojka. Mislim, ono baš nije, ona je majka, bivša supruga i poslovna žena. On je zaista dečko, ono baš dečko. I dopisivao se. Sa nekom devojkom. I onda ga je Ivana ostavila. Naravno, muškarci mogu da imaju mlađe i da opale drugi ili čak i treći krug. Oni kada odu ne povedu potomke sa sobom, pa nove bebe opet padnu na pleća ove nove, mlađe i slađe. Nekako se uvek izvuku.
Međutim, ako mi uletimo u šemu sa nekim klincem, realizacija veze je poprilično teška. Prvo njegova mama nas neće aminovati, ne deluje kao problem u početku, kasnije, verujte, nastaje dramatičan preokret. Tačnije, kada mama shvati da je veza ozbiljna kreće upotreba svih oružja za sprečavanje zamađijanog potomka u pravljenju životne greške. Drugo, vi baš i niste sigurni da li vam treba još jedan turnus pelena, zubića, vrtića i boginja. Tačnije, znate da vam to jedino ne treba, a nekako se nadate da će vas požuda i strast proći i da će se ova nečastiva veza završiti bezbolno i brzo.
I kako vreme prolazi, taj mladi pastuv vam se uvukao pod kožu, vi umete, on može, on ne pita, vi ne odgovarate. Ali vi se pitate. Nekada davno, kad ste vi imale prvi seks on je krenuo u vrtić, botoks vam ne drži više od tri meseca, vi pravite plan za penziju, a on razmišlja da li da radi master zbog unapređenja. Na sve to došla je i perimenopauza, a on skače na vas kao zec u šumi.
Spirala ludila se pojačava samim tim što vaši tinejdžeri izlaze, spremaju se za maturu i eksperimentišu sa zabranjenim supstancama.
A, pored vas u mraku je dečko koji je tek skoro mentalno odrastao i dopisuje se sa nekom. Nekom koja će mu skrenuti misli sa vašeg prekomplikovanog života i vaše još komplikovanije veze. Da, ta veza je trebalo da bude samo zabava. Pa kako ste, pobogu, završili u vrtlogu nejasnih emocija i potpuno suludih odluka? U nekom mometu našoj terapiji se pridružila i Gaga, jasno vam je – takođe razvedena. Ponekad se pitam da li je iko osim mojih roditelja uopšte opstao i ostao u braku?
Dakle Gaga je došla sa gibanicom i svojom teorijom.
Mladom gospodinu apsolutno sve i odmah oprostiti!
Pre svega posvećen je, izgleda fantastično, u seksu je potpuno predan, obožava decu i životinje, školovan je i vrlo socijalno osvešćen. Očigledno trigerovana nekom svežom situacijom ulazi u monolog. Kakve smo sve krembile tolerisale, da da baš sve mi za ovim stolom! Ti (pokazuje krv crveno nalakiranim noktom na mene, kao da me proklinje) godinama si se vrtela u krug sa nelečenim alkosom, jer je duhovit i šarmantan, jedino što se zapije u nekoj birtiji pa zaboravi zakazano pozorište, večeru ili porodično okupljanje. Da ne pričam da si ga skupljala sa poda i dizala u nebesa jer, bože moj, on je sjajan u krevetu. I? Šta bi na kraju? Ništa!
Ja? Ja sam sa onim cirkuzantom što se pravio da zna sve svetske jezike proputovala pola sveta, poplaćala i dugove njegove mame, čekajući da prestane da duva onu smrdljivu travuljagu i krene na lečenje. Jedino nisam kapirala da on ne želi da se leči, jer on ne podnosi ni sebe ni život bez da se ošamuti THC-om i ko zna čime sve ne. Nama je čak i seks bio nikakav, ali ja sam od samoće bežala u bebisitovanje jednog propalog kretena. Kao da mi je malo moje dece. Da se ne vraćam malo dalje u prošlost, sa kakvim smo se sve propalitetima vukljale, zbog kakvih raspalih hibrida muškosti plakale i cvilele. Sram nas bilo! Sram nas bilo naše ženske dece koju bismo u podrum zatvorile da samo reč prozbore sa takvim raspalim likovima! I zato naređujem da se mladom gospodinu odmah sve oprosti, jer je mlad! A, nama svaka čast kakve smo sve budale upisale na listu ličnih i nepopravljivih grešaka!
Negde oko ponoći, posle dve flaše rozea i mnogo nepopravljivih grešaka, shvatila sam.
Ljubav i mozak se zaista nikada neće sresti, a možda je tako i bolje. Jer ceo ovaj dan iza mene, je bio savršeno pogrešan. Najbitnije je da imamo prijatelje koji će nas politi kofom leda kada treba, a sve ostalo…
(G)REŠIĆEMO.
