

UMETNOST LEŽI U POKRETU
Neretko govorimo o modi kao pokretnoj umetnosti čiji produkti mogu kreirati našu novu zonu komfora, kreativan način izražavanja i trendove koje slepo sledimo. Međutim, jednu od najveličanstvenijih pokretnih umetnosti čini ples – skup tehnika, pokreta, osećanja, muzičkih žanrova i svega onog što nas čini slobodnim. Kada plešemo, bilo profesionalno ili iz čiste amaterske ljubavi, osećamo i postajemo ono što želimo. Trenutak kada sve oko nas odlazi na mute, čujemo samo muziku ili sopstvene misli koje diriguju sledeći pokret i plesni podijum postaje pozornica za osećanja – ona lepa i srećna, ali i tužna. Ples je umetnost, slika koju boje pokreti našeg tela.
No, šta se desi kada se spoje moda i ples? Nastaje viralna estetika i novi modni izum generacije Z – balletcore. Ulice Beograda govore samo jedno – svi obožavaju bebi roze nijansu, žele balon suknju u kolekciji i ne preskaču opremu za trening koja je u nežnim tonovima. Urbani beli grad je ovom poprilično preppy trendu doneo neočekivani twist – Converse patike u fokusu.
Ovoga puta, glas generacije Z predstavlja Staša Ivanović – profesionalni plesač, koreografkinja i producentkinja. Staša je odrasla, sazrela i oformila svoju ličnost u plesnoj sali – profesionalno se baveći mnogim plesnim tehnikama. Kako se ples živi i oseća, kroz ekskluzivni intervju i modni editorijal za Journal približiće nam Staša Ivanović. I to na svojim omiljenim beogradskim lokacijama.





MODERAN BALET
Tokom odrastanja nastojimo da savladamo što više veština, bile to sportske discipline ili raznoliki umetnički pravci. Ti si svojoj pasiji iz detinjstva i danas dosledna, a u pitanju je ples. Kada si se prvi put susrela sa plesom i koja su tvoja prva sećanja na isti?
Moje prvo sećanje na ples je baletski čas na koji su me roditelji upisali dok sam bila jako mala. Sećam se da mi je u početku bilo zabavno. Ubrzo su promenili učiteljicu u toj školici i ja više nisam htela da idem. Mislim da sam tada prvi put shvatila koliko mi energija i pristup osobe koja vodi čas znače. Sledeći susret s plesom bio je kroz televiziju. Gledala sam kanadsku verziju serije Paso adelante i u svojoj sobi pokušavala da rekonstruišem korake koje sam videla na ekranu. Tu je zapravo počeo moj lični, intimni odnos s pokretom. Nedugo zatim sam se upisala u plesni klub Dance Factory, gde je moj odnos prema plesu počeo da poprima ozbiljniji oblik. Kroz godine provedene u plesnom klubu stekla sam motivaciju da upišem Baletsku Školu Lujo Davičo na odseku za savremenu igru. Taj korak je obeležio prelazak iz hobija u posvećenost, i dalje me vodio ka profesionalnom bavljenju plesom.




Ples je obeležio značajan deo tvog života – kako te je oformio kao profesionalnog igrača, koreografkinju, ali i osobu?
Ples je za mene bio mnogo više od samog pokreta, bio je jezik, ventil i temelj mog ličnog rasta. Još od ranih dana naučio me je disciplini i vrednosti napornog rada. Stalna praksa, ponavljanje i posvećenost usavršavanju oblikovali su način na koji pristupam svemu u životu. Kako sam sazrevala kao profesionalni igrač, ples me je gurao van zone komfora. Morala sam da naučim da budem ranjiva, da prihvatam kritiku i da izražavam emocije koje nisam mogla da prenesem rečima. Ta ranjivost me je učinila boljim izvođačem, ali što je još važnije – saosećajnijom osobom.


U kojoj vrsti plesa si se najviše pronašla?
Najviše sam se pronašla u savremenoj igri. Mada, volim nekad i da zadjuskam onako care free.


Koje navike koje si stekla kroz plesnu karijeru i dalje neguješ u svojoj svakodnevici?
Često se šalim da je ples neka vrsta mazohizma, zato sam tokom vremena uspela da se oslobodim određenih opsesivnih navika koje su umele da pređu granicu zdrave discipline. Ipak, ono što je u meni ostalo, i verujem da će zauvek biti prisutno, jeste duboko ukorenjen odnos prema rutini i izražena svest o sopstvenom telu. Kroz plesnu karijeru naučila sam mnogo o izdržljivosti, granicama i snazi tela, ali i o važnosti slušanja sopstvenog bića, kada treba gurati napred, a kada stati. To znanje i dalje praktikujem svakog dana u načinu na koji se krećem, kako organizujem dan, kako dišem, pa čak i u načinu na koji se odnosim prema svojim mislima i emocijama. Ples me je naučio prisutnosti u trenutku, a ta navika je, čini mi se, postala moj najvredniji alat i van studija.


CONVERSE
Od plesne škole, omiljenog dela grada pa sve do urbanih sala, Staša nas je sprovela kroz svoj plesni put – i to u Converse patikama. Autentični puls svakog dela grada ispratile su Converse patike, kojima je Staša verna od malena. Chuck Taylor All Star bile su njen saputnik u plesnoj školi, Run Star Trainer Suede na užurbanim ulicama, dok su Chuck 70 Plus Canvas rezervisane za urbani prostor koji se poistovećuje sa novim poglavljem Stašine plesne karijere – savremenom igrom.
Kako se izrodila saradnja sa brendom Converse?
Converse je konstanta u mom životu. Uvek sam volela da nosim starke i imala sam veliku količinu različitih modela. Kasnije kada sam počela da pratim i sam identitet brenda, jako mi se dopala njihova otvorenost prema izazovima kao i nesebično deljenje platforme sa mladim, možda i dalje neotkrivenim, kreativcima. Converse All Stars program mi je prošle godine delovao kao jedna savršena prilika i izazov za mene. Sam program je nezaboravno iskustvo puno novih poznanstava i magičnih ljudi.

Koji model Converse patika ti je omiljeni, a koji se nalazi na tvojoj listi želja?
Omiljeni model mi je isti još od detinjstva – Chuck Taylor All Star XX – Hi. A na listi želja se nalaze Run Star Trainer Metallic Canvas patike.

BEOGRAD
Koje beogradsko pozorište ti je najdraže i zašto?
Za mene je najznačajnije pozorište definitivno Bitef. Bila sam deo Bitef Dance kompanije nekoliko godina i tamo sam stekla neka od svojih najvećih plesnih, ali i životnih iskustava. Rad u Bitefu predstavlja nezaobilaznu tačku u mom plesnom razvoju i profesionalnom sazrevanju. Pored svega što sam lično doživela kroz rad u tom prostoru, smatram da je Bitef jedno od zanimljivijih beogradskih pozorišta. Njegova bogata istorija stvaralaštva i davanja prostora novim pozorišnim tendencijama, upisana u crvenim ciglama zgrade, daje jedinstvenu atmosferu i doprinosi privlačnoj estetici scene, što dodatno inspiriše svakog izvođača koji ima priliku da nastupa tamo.

Kako bi opisala ritam Beograda – na koju vrstu plesa te podseća?
Hm.. Beograd je po mom mišljenju neki funk pravac! Beograd ume da te zagrli onakvog kakav si. Verujem da je za svakog od nas kroz odrastanje bio kao Njujork u malom.

Tvoja razglednica Beograda nosi sliku kog dela grada?
Moram reći da imam dve razglednice. Jedna je Banjica jer sam tamo odrasla, a druga Dorćol gde sam naučila sve što danas znam o plesu.

SAVREMENA IGRA
Nakon dugogodišnje plesne karijere tvoj put se nastavlja u smeru savremene igre. Kako si došla do ove odluke i da li je ista za tebe predstavljala momenat umetničkog sazrevanja?
Definitivno je odluka bila deo prepoznavanja sopstvenih afiniteta. Kada sam se prvi put susrela sa savremenom igrom, odmah sam znala da je to ono čime ću se baviti i nositi sa sobom do kraja života. Postojala je neka unutrašnja sigurnost, mir i istovremeno uzbuđenje koje sam osetila u tom trenutku, kao da sam pronašla svoj prirodni prostor izraza. Savremena igra mi je otvorila vrata jednog potpuno drugačijeg sveta – sveta u kom se misli, emocije i iskustva pretaču u pokret. Shvatanje tog sveta stvaralaštva koji otvara plesna umetnost, pričanje priče kroz pokret i mogućnost da se i tim putem izrazi tako jaka i jasna emocija, ono je što me je najviše povezalo sa idejom da time želim da se bavim. Prelazak ka savremenoj igri za mene je predstavljao više od umetničke odluke – bio je to momenat unutrašnjegsazrevanja, prihvatanja sopstvene autentičnosti i stvaranja dublje veze sa sobom i umetnošću kao takvom.


Šta su razlike, a šta spone, između baleta i savremene igre?
Savremena igra se najviše izdvaja po slobodi pokreta i izraza. Za razliku od klasičnog baleta, koji je strogo definisan formom, savremena igra daje telu mogućnost da istražuje i odstupa kroz pokret. Ipak, iako deluje oslobođeno pravila, savremena igra je tehnički zahtevna i precizna na svoj način. Zahteva visok nivo fizičke kontrole, svest o telu i ozbiljnu pripremu. U tom smislu, savremena igra i balet se međusobno oslanjaju i nadopunjuju – bez jednog, teško može postojati drugo. U baletskoj školi svi se obrazuju na oba polja. Ukoliko je neko na smeru za savremenu igru, balet je i dalje obavezan deo programa, ali je fokus veći na savremenim tehnikama. Isto važi i obrnuto – na smeru za klasičan balet, savremena igra je prisutna, ali je akcenat stavljen na baletsku formu. Dijalog između ta dva pravca omogućava plesaču da razvije širinu, fleksibilnost i dublje razumevanje pokreta, bez obzira na krajnji umetnički izraz.


Koji muzički žanrovi se danas nalaze na tvojoj plesnoj playlist-i?
Uglavnom volim da slušam mekanu muziku dok plešem. Rekla bih da to najviše obuhvata blues i R&B.

Koji (plesni) savet bi dala mlađoj verziji sebe?
Mlađoj verziji sebe bih rekla – manje poletnosti je ponekad korisno. Nije greška da priznaš kada ti treba odmor i da je okej da nešto ne možeš odmah savladati. Sve dođe u svoje vreme, važno je da veruješ u proces i da neguješ strpljenje prema sebi.


Pored plesa se baviš i produkcijom – da li svoju blisku budućnost vidiš ispred ili iza kamere?
Definitivno sebe vidim iza kamere. Odluka da promenim fokus proistekla je iz želje da sagledam širu sliku, upoznam nove ljude i prihvatim nove izazove. Dodala sam još jednu kariku svojoj karijeri, a to su studije na smeru FTV produkcije na Fakultetu Dramskih Umetnosti. Moj put u produkciji je tek na početku i sa velikim nestrpljenjem iščekujem sledeće korake. Zato je moja ideja da se u narednom periodu prvenstveno posvetim toj oblasti. Drugarica mi je skoro spomenula super teoriju o receptu za uspešnu karijeru – spoji dve stvari u kojima si dobar i tako, ako se sve poklopi, možeš biti nezamenljiv. Naravno, to ne znači da je moje plesno putovanje završeno. Koreografija i dalje zauzima značajno mesto u mom stvaralaštvu, i verujem da se možda ponovo možemo videti ispred kamere, u nekom projektu u kom ću moći da se ostvarim u obe uloge – kao plesač i producent.

I za kraj – najkomfornije se pleše u… ?
U svojoj autentičnoj koži! Možda pomogne i neka dobra Converse trenerka.

Kreativna direkcija i koordinacija snimanja: Iva Vuković
Foto: Marko Kažić
Styling: Ema Krsmanović
Šminka: Jovana Marković
Frizura: Zvezdana Svetozarević
Model: Staša Ivanović
Special thanks: Dance Factory i Karmakoma