

Prirodno je postalo valuta. U samo pet minuta skrolovanja internetom može se pronaći prirodni kolagen, prirodni kofein, prirodni porođaj i prirodni izgled usana uz hijaluronske injekcije. Da li je prirodnom suprotno veštačko, ili kulturno, ili naučno?
Zašto bi joj se inače sušila usta, zašto bi potpuno izgubila osećaj sreće. Šta joj se to dešava? Onog dana kada je odlučila da studira arhitekturu znala je da joj priroda neće pomoći. Seća se tog dana. Nacrtala je jedan lik iz japanskog stripa. I išla je okolo pokazujući taj crtež svakom kome stigne. Na crtežu su ruke sklopljene na vratu devojke kojoj se ne vidi lice. Jedan prst, mali prst bio je u zavoju. Iza njenih ramena boje su izmrljane ali iz daljine se vidi kao da ima krila.
Posle će saznati da devojke njenih godina veoma često imaju fantazije o palim anđelima. To ima veze sa zaljubljivanjem i svađama u kući. I sa odrastanjem. Drugarica iz klupe je rekla kako je crtež odličan i predložila joj da studira slikarstvo. Tata je rekao da bi mogla razmisliti i o arhitekturi. Ne, nije važno što joj drhte ruke, ionako će se sve raditi na računarima.
Prirodno računanje
Računar je od prvog dana bio spas koji će učiniti da je ono što je prirodno, a to je drhtanje ruku – nevažno. Mnogo kasnije na časovima bioetike profesor će pitati studente kakav im je osecaj u stomaku. Koja su poboljšanja ok a koja ne? Da li se bunimo kada osoba sa dijabetesom uzima insulin? Kada neko ko je slabovid nosi naočari ili operiše oko da ukloni dioptriju? Svi su slegali ramenima ne videvši ništa problematično u ovim neprirodnim poboljšanjima. Već kad se govori o vantelesnoj oplodnji, genetskom lečenju ili donacijama organa studenti se dele na one kojima unutrašnji kompas kaže da je nešto ok ili da nije.
Nema ništa prirodno u lečenju. Ili je sve prirodno… Ako se za merodavno pitanje uzme poreklo sastojaka, činjenica je da većina svega što postoji u lekovima, postoji i u prirodi. Ali ako se pomisli na kompleksne naučne i industrijsko tehnološke procese i testiranja koja prethode nastanku lekova, sve prirodno je tako daleko…
Nekontaktirani ljudi prirodno ne mogu preživeti
Drugarica joj kaže da želi u džunglu. Prvo što pomisli su nekontaktirana plemena iz Amazona kojima beli ljudi mogu doneti bolest i smrt. Jednom je čula na televiziji kako je čitavo pleme podleglo tuberkulozi. Zašto niko ne kaže kako je prirodno dobiti tuberkulozu i umreti od nje? Zamišlja džunglu kao prostor u kome se odvija prirodna selekcija. Glas Wernera Herzoga ponavlja:
Naravno, ima mnogo očaja.
Ali to je isti onaj očaj
koji je svuda oko nas.
Drveće pati,
a i ptice pate.
Ne mislim da one — pevaju.
Mislim da vrište od bola.
Čak i zvezde gore,
na nebu, deluju kao haos.
Nema harmonije u svemiru.
Moramo se privići na tu ideju da…
ne postoji stvarna harmonija
onako kako je čovek zamišlja.
Ali kad to kažem, kažem
s punim divljenjem prema džungli.
Nije da je mrzim.
Volim je.
Volim je beskrajno.
Ali je volim uprkos zdravom razumu.
— Werner Herzog, Burden of Dreams (1982)
Zmija jede malog miša. Veće životinje jedu zmije, krug života, tako nešto. U reality programu jedan dečko je znao da se popne na palmu i imao je simpatije publike. Danas odrastao, taj čovek ide i osvaja razne rekreativne turnire i lovi. Da li je korišćenje karabina i snajperskih puški u lovu prirodno? Šta li o tome misle ljubitelji prirode? Marija zna samo da se plaši prirode, sa ili bez dvogleda, lampe, puške, durbina i druge profesionalne opreme. Voli je ali se i plaši. Nikakvo oružje tu neće pomoći.
Neprirodno je ono čemu težimo
Misli o tome kako ljudi neće odbiti neprirodni auto ali će potražiti prirodni kolagen. (Reklame za kolagen je proganjaju ovih dana, valjda je došla u to doba kada je marketing stručnjaci procenjuju kao ciljnu grupu za suplemente a ne za stripove.) Kada ćemo priznati da je prirodno biti bolestan i prirodno je umreti.
Neprirodno je ono čemu težimo – da budemo lepe kada se probudimo, da stomak ne bude uvećan nakon jela, da se odeća ne gužva i hrana ne buđa. Sve za šta smo neverovatno i intimno vezane, poput mehurića sapunice, mirisa betona, zvuka radio aparata ili ukusa supe iz detinjstva, u svojoj osnovi je stvoreno. Čovek je stvorio sebi da uživa. Čista nauka, ništa prirodno.
Glas za uspavljivanje
Da se uspava, pusti dokumentarac o prirodi. Govori Morgan Freeman. Njegov glas je teleportuje u univerzum u kom priroda nije opasna nego bliska. Timovi naučnika i stručnjaka, radili su na stvaranju filma koji će ljudima predočiti godine i godine proučavanja života u udaljenim krajevima sveta.
Zamišlja, kad bi se slučajno našla u prirodi ništa od toga ne bi uspela da dokuči. Tek posle dva dana u Tanzaniji i to na izletu koji pravi poznavaoci smatraju suviše turističkim, počela je da raspoznaje boje savane. Priroda je uredila da se životinje kriju od ljudskog oka. Nije čudo što imaju potpuno drugi opseg boja koje primećuju. Potpuno drugačije vide svet, životinje i ljudi.
Šta je tu prirodno?
Stalno misli na taj kolagen. Prirodni kolagen nastaje iz životinjskih tkiva, najčešće kuvanjem kostiju, kože i hrskavica na niskoj temperaturi tokom dugog perioda. Ovaj (hemijski) proces razlaže kompleksnu strukturu kolagena u želatin, koji je lakši za varenje i apsorpciju. Misli o tome kako ne jede meso, ali kako kudikamo više poštuje pihtije nego tablete prirodnog kolagena.
Šta je tu prirodno? Slabo šta. Prorodni kofein u određenoj gramaži u nekakvim kapsulama koje treba da zamene unos kafe. Prirodni kolagen umesto supe. Hiljadu nivoa na kojima prirodno prestaje da bude prirodno, divlje, besramno i nasilno i postaje novo prirodno spakovano u bočicu sa zelenom etiketom.
Misli kako nikad naročito nije volela prirodu, kako je zazirala od nje i ostavljala je da postoji tamo negde, netaknuta i čista. I misli kako joj se priroda odjednom čini meka i pitoma a ljudi nasilni, ne samo zato što ratuju i zagađuju. Nasilni su i kad vole, i žele da poseduju. Ljudi pakuju prirodu u prirodne proizvode koji su skuplji nego oni na kojima ne piše magična oznaka: prirodno. Može li nešto danas da nam ne bude prirodno, može li biti bar malo bolje, čovečnije?

Stavovi i mišljenja autora izneseni u autorskim kolumnama ne odražavaju stav i mišljenje cele Journal redakcije.
Ilustracija: Journal, korišćena foto Ema Bednarž, ljubaznošću autorke