Kolumna by Jasmina: GUBER
Kolumna by Jasmina: GUBER

Kolumna by Jasmina: GUBER

Nisam bila tako mala kada sam se pitala šta znači ova reč. Moja pokojna baka ju je često rabila. Tačnije ta rečenica: Ne možeš preko svog gubera, ne pružaj se preko gubera. Tada nisam imala ideju ko je taj guber, ni šta je, a osećala sam da ako budem pitala ispašću glupa. Mnogo kasnije sam naučila da si glup ako ne pitaš, a ne ako pitaš. Postala sam ona koja pita. Pitala sam i druge i sebe. Kada sam se bavila tim ličnim introspekcjama, dešavalo se da se osećam jako loše. Misila sam zbog drugih je, ne može biti do mene.

POSLUŠNIK

Nisam bila poslušnik. Ni u vrtiću, ni u školi, na žalost mojih roditelja. ni u rođenoj kući. Naravno, i za to postoji mnogo razloga. Umela sam da treskam glavom o zid, ali to je bio MOJ zid i MOJA glava, pa sam svoju upornost pravdala ponosom, a u stvari sam bila samo tupavo prkosna. Moje suze su oduvek bile rezevisane samo za mene i MOJA četiri zida. Nisam dozvoljavala da drugi primete prljava kolena od puzanja, krvave beonjače od plakanja i nespavanja, ni iščupane pramenove kose od besa.

Nisam ništa uzela, pa sam odlučila da nikome neću to ni pokloniti. Poklanjaću ono šta je od srca i iz ljubavi, sve dobro i pošteno. Zidovi u koje sam udarala i koji jesu moji, nije mi dao nikakav sistem ili pokojni predak, ni plemeniti suprug ili ljubavnik… Ne bih ih ni prihvatila.

Dve lubenice pod jedan pazuh ne mogu, pa ni meni nije trebalo ništa što nisam zaradila. Romansirane biografije ne čitam, iako je o meni dosta toga napisano. Nekom srećom i ja umem da pišem, jedina razlika je što ja ne pišem fikciju. Brate, kada boli, boli, kad je lepo lepo je. Niko mi nije postavio paperje na beton, pa kada sam padala, bolelo je junačku, ali nekako ispada da bog ume da ublaži, onom koji veruje. Da se vratim onim zidovima, guberu i vlasniku mojih zidova…

1976

Rodila sam se kao što većina zna 1976. u decembru kada je sneg bio preko kolena. To su bile one zdrave zime, kojima su se radovali svi osim sirotinje. Sirotinja je znala da neće moći da upali Fiću, da naloži peć u uglu sobička u kom živi cela porodica. Sirotinja je znala da je ugalj za tu istu peć u drugom delu zajedničkog dvorišta, a da vodu za kupanje treba ugrejati na toj peći. Znali su i da moraju njih dvoje zajedno dovući ogrev, zagrejati, počistiti tragove bede i malu bebu okupati i prepoviti, pa nahraniti. Beba je bila gladna, ali sirotinja je ostala i bez mleka u grudima, ah kakva nesreća.

Sirotinja tada mora da meša dve trećine kravljeg mleka sa vodom i bebi daje bočicu. Beba je nervozna i mala, ona ne zna da je sirotinja. Gazda je od te sirotinje očekivao kiriju svakog prvog u mesecu, a ti ljudi su radili u državnoj firmi i nisu znali kako pobogu da gaje bebu, rade i budu dobri i pošteni ljudi. Rođaci sa sela su slali hranu, oni su se voleli i voleli su svoju bebu.

Znate u to vreme davnih osamdesetih postojali su muškarci. Oni su znali da je porodica njihov odgovornost. Znali su šta je čast, obraz i poštenje. Naravno, neki su odustajali od sebe i raznim partijskim knjižicama dobijali bodove za stanove, ali su i dalje bili sirotinja.

NISU UMELI

Nisu umeli da se bore za svoju porodicu rukama, radom i požrtvovanjem, već nekim utabanim mekanim putem su našli rešenja. Opet, neki drugi su čitajući, obrazujući se, vredno radili i poslednji teško zarađeni dinar trošili na pozorište i bioskop. I kao i uvek, nije do sistema nego do pojedinca. Tih godina je došlo vreme i da već poodrasla bivša beba sirotica prestane da koristi nošu. Poljski wc je zimi bio zaista jedan egzotičan put u nepoznato. Sneg je zabeleo dvorište. Zimsko je vreme, mrak je, a ta devojčica treba da obuje svoje gumene čizmice sa rupama i da hrabro ode u zajednički wc. Ta zelena vrata sa uredno obnovljenom bojom su delovala kilometrima daleko.

Velika si devojčica, možeš ti to! hrabrila je sebe stisnutih šaka. Malo po malo sirotica je naučila da koristi maštu. Put do tih zelenih vrata je zamišljala kao hodanje ka dvorcu u kom žive njeni roditelji i posluga, unutar te kutije pune smrada je ispred sebe prebrojavala dijamante i zlato!

POSTALI SU LJUDI

Onih dana jednom u nedelji, kada je majka punila limeno korito za kupanje, sirotica je plivala u reci koju okružuje dvorac u kom živi. Mnogo godina kasnije sirotani su žuljevitim rukama, nespavanjem, žrtvom, krenuli putem kojim se ređe ide. Bez nasledstva, bodova u firmi koja vam kao poslušnicima poklanja stan sa kupatilom (sirotica nije znala da stanovi uvek imaju kupatilo), napravili su malu firmu. Bilo je mnogo neprospavanih noći, borbe sa vetrenjačama, smenjivala su se godišnja doba, a njima je uvek bilo proleće. Napokon je njihova mala sirotica postala jedna obična devojčica, a oni su postali LJUDI!

U tom proleću koje je nastavilo da traje i dan danas, sve je cvetalo. Cvetala je biblioteka u dnevnoj sobi, crkva u rodnom selu, prijatelji… Cvetala su razna kupatila,kuće, zidovi i slike na njima. Cveće u bašti i preko storinu ruža različitih vrsta. Bujalo je u toj kući od ljubavi i razumevanja, od slava na kojima gosti u decembru ulaze srećni, a izlaze još srećniji. Jednog dana, ta devojčica je postala devojka, pa žena, a onaj koji ju je izneo iz porodilišta, preneo ju je preko praga u njen stan.

ONA

Ona je tako dobila svoje zidove o koje može da lupa svojom glavom. Svoje kupatilo u kom može da spere tugu. Svoju kuhinju iz koje će sama pojesti šta je skuvala i svoje podove po kojima može da puzi i uspravno hoda. Ona nikada nije koristila lift, jer sve šta te brzo popne, brzo te i spusti. Naučila je da je samo svoja, da su i uspesi i padovi samo njeni. Upamtila je poljski wc u toj jednoj Zemunskoj ulici kao magičnu sobu punu dijamanata i zlata, jer baš u toj kocki punoj smrada i fekalija, naučila je da je život ono šta sami stvorimo.

Nikada nije zaboravila bakine reči da ne ide preko gubera. Čak je jednom prilikom u manastiru od monahinje dobila taj prelepi prekrivač, koji je njenu dužinu tela savršeno pokrivao. Alavost drugih nije osuđivala, jer je znala da će čak i takve ljude onaj slatki čika sa bradom naučiti lekcije (ime mu nije Deda Mraz). Uvek se radovala tuđim uspesima! Naučila je na bolan način, koliko je teško pobediti narcizam i postati samosvestan. Samosvest nas poziva na odgovornost.

Postala je žena, koja čuje i vidi. Dopustila je da drugi u svojoj mašti izmišljaju ko je ona, jer i ona je svoj život izmaštala. U tuđu maštu se ne dira. To je zona i dobra i zla u zavisnosti kakva vam je duša. Ona je oduvek znala da ne postoji ni raj ni pakao, već samo obraz i obrazovanje. Prešla je preko mnogo trnja da bi hodala po pamuku, a i sada kada prošeta po trnju, ne boli mnogo, jer taj put je odavno pređen. 

Shvatila je da je strah neprijatelj duše i zato ga je zagrlila i rekla mu: Ne brini tebe su mi poslali da me naučiš, šta je hrabrost. I strah je otišao.

Vaša,

J.

Stavovi i mišljenja autora izneseni u autorskim kolumnama ne odražavaju stav i mišljenje cele Journal redakcije.

Foto: Journal

Učitati još
Zatvori