

U svojoj uobičajenoj uniformi koju čine tamne naočare za sunce, crna majica, crne pantalone i bele patike, plus niska (ili dve) očaravaje prirodnih korala, Pierpaolo Piccioli će uskoro ušetati na svoj novi posao u još jednoj istorijski važnoj modnoj kući. Samo što je to ona koju niko nije očekivao.
Čovek koji je Valentino roze pretvorio u skoro pa sakrament, koji je oblikovao ljudsko telo kao da svako želi da ga kanonizuje, sada preuzima kormilo Balenciage. Balenciage! To vam je kao da ključeve berlinskog kluba date horovođi iz Vatikana. Ili, preciznije, kao da pesnika zamolite da preuredi viralni tvit — moguće, ali s dramatično drugačijim rezultatom.
Zašto baš on, baš (ili tek) sad?
Negde između staklenih krhotina koje je ostavio Y2K rivajvi i tiktokizacije luksuza, Balenciaga se našla u svojevrsnoj… recimo, kožom obloženoj rutini. Godinama je kuća pod Demnom Gvasalijom uživala u postironiji i estetici koja je ličila na distopijski mim — kroksice uzdignute do katedralne visine, haljina od trake za policijsku pozornost, crveni tepih pretvoren u modnu pistu pretvorenu u društveni eksperiment. U najboljim trenucima, bilo je uzbudljivo. U najgorim, kao seminarski rad o Bodrijaru s neograničenim budžetom. A onda — kao da se renesansna freska pojavila usred industrijske buke — dolazi Pierpaolo.
Piccioli, uprkos svojoj romantičnosti, nikada nije bio naivan.
Njegova era u Valentinu bila je lekcija iz nežnosti kao otpora, iz gracioznosti kao snage. U svetu logotipa i lateksa, on nam je dao pelerine koje lelujaju, laserske vezove koji grme i haljine toliko blistave da deluju kao da su položile zavet. Dok su se drugi bavili dekonstrukcijom, on je rekonstruisao — istoriju, identitet, siluetu. I sada taj pogled donosi u kuću koju je osnovao čovek koji je oblačio i kraljice i revolucionarke. Ne pravimo se da ova imenovanja nisu duboko strateška. Nakon niza skandala i preteranih provokacija, Balenciagi je bila potrebna duhovna obnova. I eto ga — čovek koji je visokoj modi vratio uzvišenost. Ovo nije samo zaokret; ovo je narativ o iskupljenju. I poetična pravda za jednog veoma poetičnog kuturijera.
Na izdisaju prethodnog milenijuma, 1999. godine, Piccioli dolazi u Valentino, dizajnirajući aksesoare. 2008. godine, nakon što se Gospodin Valentino povukao, Piccioli preuzima titulu ko-kreativnog direktora, deleći je sa Mariom Grazia Chiuri do 2016. godine, kada je Chiuri otišla da dizajnira za Dior. Od 2017. godine, kada je predstavio svoju prvu solo kolekciju za Valentino, Piccioli daje novi impuls coutureu. Igrao se dramatičnim, skulpturalnim formama; koristio je izvanredno precizne tehnike Valentino ateljea; i kombinovao boje na zapanjujuće načine.
Ali, za razliku od dizajnera iz prošlosti, Piccioli je koristio svoje kolekcije visoke mode da promoviše poruke o inkluzivnosti, polu i različitosti, oplemenjujući njen inherentni elitizam novom demokratijom.
Za mene, visoka moda je instrument kojim mogu još glasnije da kažem ono u šta verujem, za šta se zalažem, objašnjava on. Couture je čist proces, čist pristup, tako da kada privučete pažnju, to može imati veći uticaj nego drugim sredstvima izražavanja. Ovo, pak, nije bio samo manifest već i lukrativan poslovni potez. Vizija današnjice ovog dizajnera učinila je da ova klasična kuća postane izuzetno relevantna—pod Picciolijevim vođstvom, Valentino je postao brend vredan milijardu dolara.
Decenijama se vodi diskusija o tome da li odeća napravljena isključivo ručno za najograničeniju publiku i dalje ima smisla, ali Picciolijevo bivstvovanje i delanje šarmantno negira samu premisu tog pitanja.
Ne mislim da couture mora biti moderan na način na koji vi mislite, u smislu forme ili oblika, objašnjavao je u retkom intervjuu, za W pre dve godine. Za mene, modernost znači prihvatanje sveta koji nas okružuje. Couture funkcioniše ako ga, na kraju, nose ljudi današnjice.
I kakvo nas samo slatko naprezanje čeka. Picciolijeva estetika uvek je bila usmerena na emocionalnost mode — dušu iza siluete. Demnina Balenciaga, s druge strane, često je delovala kao da je upravo izašla iz apokalipse i pritom se grohotom nasmejala. Šta se dešava kada se ti svetovi sudare? Hoće li Pierpaolo ublažiti svoju liriku da bi zadovoljio Balenciagin ukus za haos? Ili će se kuća — koju je osnovao gotovo monaški Cristóbal — vratiti svetoj, siluetno vođenoj eleganciji?
Postoji nešto duboko ironično, gotovo karmičko, u činjenici da se kuća koja je najstrastvenije prigrlila nihilizam mode sada okreće čoveku koji veruje u Lepotu sa velikim L.
Ne očekujte prost povratak zlatnom dobu visoke mode, već fascinantnu tenziju između svetog i subverzivnog, lepote i brutalnosti, romantike i realizma.
Od svih reči koje su korišćene da opišu rad gospodina Picciolija—genije, magija i vizija—ona koja se meni najviše ističe je „čovečnost.“ Piccioli je, uveo tradiciju da posle svake revije izvede svoj couture atelje na pistu da zajedno pozdrave publiku. Svoje couture haljine nazivao je po ženama i muškarcima koji su ih kreirali (a ponekad im je davao moć da sami odaberu ime). „Kada se osvrnem na svoje couture revije, sve dokazuju da možete napraviti nešto posebno ako ste deo dobrog tima, ako svi veruju u ono što radite, ako su svi deo istog sna,“ objašnjava Piccioli. U suprotnom, bio bih samo sam.
Ne bih mogao da radim ovo bez svih ljudi koji rade sa mnom i koji veruju u moj san. Odlazeći iz Valentina postavio je oproštajnu fotografiju svog tima, gde su svi obučeni u crne majice sa natpisom Thank you PP i okupljeni ispod znaka sa Pasolinijevim citatom na italijanskom, koji glasi: Ne želimo da iznenada ostanemo bez snova.
Piccioli u Balenciagi nije kontradikcija – on je komplikacija.
A moda, kad je najtrajnija, uvek cveta iz komplikacije. Zato gledajte pažljivo — i možda se pripremite da zaplačete. Od radosti ili od egzistencijalne konfuzije. Jer ako iko može da vas ponovo natera da nešto osetite u moru CGI modela i AI lookbookova, to je Pierpaolo. A možda je to baš ono što Balenciagi treba: ne samo novi pravac, već nova vera.

Foto: Profimedia / Instagram / @pppiccioli /