Lana Bastašić u razgovoru za Journal: „Inspirišu me momenti kada iz nas izlazi najbolje i najgore”

Lanu Bastašić sam prvi put intervjuisala pre sedam godina, nakon što sam Uhvati zeca pročitala u jednom dahu. Ovoliko godina kasnije, to je i dalje roman koji ću pokloniti svakom prijatelju i poznaniku – jer svako treba da ga pročita. Isto tako, kada je nedavno izdata zbirka Crveni kofer na srpskom jeziku, otrčala sam do najbliže knjižare. Ovo je bila prilika da čitaoci upoznaju spisateljicu na malo drugačiji način, kroz njen dnevnik, sada dostupan svima nama.

Svako ko preispituje svoj identitet, značenje doma i domovine, lične i kolektivne istorije, će se pronaći u Laninim rečima. Pronicljivo uspeva da saseče kroz anesteziju svakodnevice i da nas podseti na to šta je zaista važno – a to su dela. U razgovoru za Journal, Lana Bastašić nam otkriva po nešto o svom novom romanu i zašto je najviše pokreću priče o životnim trenucima kada je naša ljudskost na ispitu.

J _ 01 Konačno imamo uvid u tvoji unutrašnji svet sa prvom publikacijom zbirke Crveni kofer na srpskom jeziku. Koliko se razlikuje pisanje i izdavanje romana u odnosu na pisanje i izdavanje dnevnika?

J _ 02 U Crvenom koferu se osvrćeš i na to šta znači biti strankinja. Gde se osećaš kao da si strankinja, a gde kao da si svoja na svome?

Vjerovatno se svugdje osjećam pomalo kao strankinja. U rodnom gradu se osećam kao strankinja zato što tamo nisam odrasla. Tamo gdje sam odrasla nisam rođena, niti sam ostala. Ima gradova sa kojim se poznajem na nekom intimnijem nivou: Beograd, Barselona, Berlin. To je zato što su me ti gradovi mijenjali. Ali ljudi su ti koji mi najviše pomažu da se osjećam kao da sam kod kuće. Neko ti otvori vrata, napravi kafu, i sasluša te. To može biti bilo gdje. Virdžinija Vulf je napisala da pisci treba da budu istovremeno dio zajednice i da stoje po strani i posmatraju je. To je ponekad nezgodan balans, ali svakako neophodan.

J _ 03 U Uhvati zeca se isto provlači tematika doma, gde odlučujemo da puštamo korenje. Ti si sada živela svuda po bivšoj Jugoslaviji, kao i u Nemačkoj (između ostalog) – kako biraš gde ćeš pustiti korenje?

Ne puštam korijenje. Prije bih rekla da nosim sa sobom saksiju pa gledam gde ima vode i sunca. Ima gradova koji odaberu mene, desi se tako da silom prilika tamo ostanem duže ili kraće. Ne treba se previše vezivati za prostore jer ih vrijeme neminovno mijenja. (Grad zna da slomi srce gore nego čovjek.) Budući da mene posao ne vezuje ni za jedno konkretno mjesto, trudim se da živim što jednostavnije i ne posjedujem mnogo stvari, tako da uvijek imam slobodu da odem. Uvijek je zanimljivo sebe upoznati u novom kontekstu i otkriti neke stvari kojih možda nismo bili svjesni dok smo stajali u mestu.

J _ 04 Istupila si, i istupaš, sa jasnim stavom o genocidu nad palestinskim narodom (i platila si cenu za to). To je po meni istinski aktivizam – onaj gde se boriš za pravdu uprkos posledicama. Da li neko ko se bavi stvaranjem u javnom prostoru može sebi da dozvoli da bude apolitičan i bez mišljenja? 

Ne postoji ništa na ovom svijetu što je odvojeno od politike. Ne samo umjetnost koju stvaramo, već i hrana koju jedemo, odjeća koju nosimo, škole koje pohađamo, bolnice koje posjećujemo. Sve to je određeno sistemom u kojem živimo. Lažno je misliti da nas se nešto što se dešava tamo daleko ne tiče jer je naš svijet mnogo povezaniji nego što se čini. Radi se dakle samo o tome da li želiš da znaš ili ne i, kad jednom saznaš, da li želiš u tome da učestvuješ. Nekome je Palestina daleko jednako kao što je nekome daleko prva komšinica koja trpi porodično nasilje.

Odbijamo da se miješamo jer izbjegavamo minimum neugodnosti. Svaka istinska solidarnost košta. Ako nismo spremni izgubiti bar malo komfora, onda nikada neće doći do pravih promjena. Po mom mišljenu, cijena koju sam ja platila je minimalna, jer mi nije životna svrha da imam karijeru u Nemačkoj i Austriji. Nisam zato počela da pišem. Niko u Bosni ne postaje pisac jer sanja o karijeri.

J _ 05 Ti se nisi prodala, a danas je gotovo sve na prodaju. Šta misliš, zašto se ljudi danas toliko lako prodaju?

Ne bih da olako kritikujem druge koji su u lošijoj situaciji od mene. Neko možda mora da prehrani porodicu ili plaća nenormalno visoku kiriju. Živimo u poodmaklom kapitalizmu što znači da je novac stavljen u centar našeg života. Konstantno nam oduzimaju smisao, isisavaju ga iz svega, da bi nas potom uvjerili kako će ga kupovina ovoga ili onoga vratiti. Okružuje nas teror produktivnosti. Ali ima i onih koji se prodaju iako ne moraju, samo predugo funkcionišu po principu prvo posao, pa onda sve drugo. To se pretvorilo u gotovo nesvjesni modus operandi. Oni ne znaju drugačije. A kada građani i građanke nisu sposobni da zamisle drugačije, kada se bespogovorno prepuštaju obrascu, tu onda postoji samo privid slobodne volje. Lakše se prodati nego preispitati.

J _ 06 U jednom intervjuu si rekla da ti nedostaje anonimnost, kada niko nije znao ni ko si ni šta radiš. Kako se uloga pisca ili spisateljice preoblikovala sa Instagramom?

J _ 07 Koliko pisanje zahteva disciplinu, i kako ta disciplina izgleda kod tebe?

Pisanje zahtijeva istrajnost i posvećenost, a disciplina to olakšava. Nažalost, ja sam beznadežno nedisciplinovana. Nijednu knjigu nisam pisala na isti način. Mislim da ima i do toga što često putujem i onda mi je teško uspostaviti bilo kakvu rutinu. Za mene je najvažnije da postoji strast, nešto što me vuče priči. Ne želim da sjedam za radni sto zato što sam spisateljica pa je to sad, je li, neki moj posao. Želim da pišem samo onda kad imam šta da kažem i ne mogu da izdržim a da to ne pretočim u tekst. Mislim da samo takve priče uistinu mogu dotaći čitaoce.

J _ 08 Kako prepoznaješ kada si spremna za izdavanje novog romana ili zbirke? 

Imam svoje beta čitaoce: to je 4-5 ljudi kojima prvo pošaljem tekst nakon što sam prošla kroz posljednju ruku. Njihovo mišljenje mi izuzetno mnogo znači. Možete vi da budete neizmjerno talentovani, ali svaki rukopis će uvijek biti bolji poslije fidbeka i dodatnog rada. Nakon toga dolazi agent, a tek onda izdavači. Nedavno sam završila novi roman i u jednom trenutku, nakon rada na petoj ili šestoj ruci teksta, shvatila sam da sam oslijepila za tu knjigu i da je vrijeme da je pustim od sebe. Stoga se ne radi o trenutku kada arogantno povjeruješ da je knjiga savršena i ne može biti bolja, nego prosto osjećaš da si joj dala sve što si mogla.

J _ 09 Šta te najviše inspiriše na pisanje u poslednje vreme? I da li postoji neki roman koji je na tebe ostavio snažan utisak ove godine?

Završila sam roman koji manje-više govori o rušenju berlinske utopije u posljednje dvije godine. Najveća inspiracija za tu knjigu bili su mi drugovi i drugarice sa protesta i nenormalna količina policijskog nasilja kojem smo svjedočili. Inspirišu me životni trenuci kada je naša ljudskost na ispitu. Momenti kada iz nas izlazi najbolje i najgore. A, ako neko zna da piše o ljudskosti i njenoj nesavršenosti, banalnosti, i ranjivosti, to je Rumena Bužarovska. Toni me oduševio i, baš kao ostale njene knjige, nerviraće upravo one ljude koje objelodanjuje. Književnost je predugo romantizovala toksičnu muškost. Bužarovska ju je očistila od te idealizacije i ogolila kliše koji se nalazi u samom središtu tog mita.

Foto: Maša Seničić / Instagram: @lanabasta