Film Fiume o morte! vraća nas u 1919. godinu, u vreme kad je Rijeka postala eksperimentalni prostor za političke, umetničke i paramilitarne ideje koje su najavile XX vek.
U trenutku kad nam se čini da se politički ekstremi ponovo normalizuju, ovaj film nam nudi istorijski primer kako radikalni narativi nastaju, kako se legitimišu. Kao i šta ostaje posle njihove proslave. Sa nama je producentkinja filma Vanja Jambrović razgovarala o tome kako se ovaj period rekonstruiše i kako je publika reagovala na film.
Film Fiume o morte! možete pogledati na filmskom festivalu Slobodna Zona u ponedeljak 10. novembra.
Šta vas je inicijalno privuklo projektu i ideji za film Fiume o morte!?
Producenti obično žele da rade sa određenim autorima za koje veruju da imaju talenat i kreativnu snagu da naprave odličan film. Tako sam i ja želela da sarađujem sa Igorom Bezinovićem jer su mi se sviđali filmovi koje je pre radio. Ta vešta kombinacija društvene angažovanosti i humora koja je njegova specifičnost je nešto što jako cenim u filmovima. Lično nisam pre nikad čula za D’Annunzija i njegovu okupaciju Rijeke. Kada mi je Igor ispričao koliko je to kompleksan i tragičan istorijski događaj koji se u Italiji još dan danas kod određenog stanovništva predstavlja i slavi kao grandiozan istorijski uspjeh, znala sam da je reč o temi koja zaslužuje film.
U kojoj meri je film zamišljen kao dokumentaran, a u kojoj kao dramatična rekreacija? Kako ste radili balans između ova dva pristupa?
Film je od početka zamišljen kao hibridni film, kombinacija dokumentarnog i igranog. Ključ Igorove režiserske koncepcije je bila upravo u veštom balansiranju ta dva filmska roda. Činjenica da je D’Annunzijeva okupacija Rijeke jedan od najviše snimanih i fotografiranih istorijskih događaja između prvog i drugog svetskog rata bila nam je inspiracija. Hteli smo uključiti u film svo bogatstvo postojeće arhive. A onda kroz rekreaciju te arhive s građanima današnje Rijeke učiniti film relevantnim za današnjicu. Neka zajednička polazišna tačka je bila da nema smisla raditi istorijski film, ako on ne govori ništa o današnjici.
Kako ste birali lokalne stanovnike u Rijeci za učešće u filmu?
Imali smo sjajnu casting direktorku Saru Jakupec koja je zaslužna za veliki interes građana za učestvovanje u filmu. Uglavnom smo koristili dve metode. S jedne strane su casting direktorka Sara i redatelj Igor prilazili zanimljivim nepoznatim ljudima, na ulicama grada Rijeke i nagovarali ih da nastupe u filmu. S druge strane smo imali javni casting poziv. U svim lokalnim medijima, od štampanih do internetskih i radijskih, smo pozivali građane grada Rijeke da se odazovu na poziv i pokažu interes za učestvovanje u filmu. Na taj inicijalni poziv nam se javilo preko 500 građana. Onda je redatelj Igor održavao razgovore i audiciju sa onima koji su mu se činili potencijalno zanimljivima.
Film se bavi periodom kada je Gabriele D’Annunzio okupirao Rijeku – kako je ekipa reagovala na tu istorijsku temu i koje ste konsultante imali?
Većina ljudi, čak i u Rijeci, nije bila upoznata s tom istorijskom temom jer ona nije deo obrazovnog sistema u Hrvatskoj. Ne uči se u sklopu nastave istorije u školama. Tako da većina i ekipe filma i građana koji su učestvovali u nastanku filma, nisu imali nikakav emotivan odnos prema toj istorijskoj epizodi. Priključili su se radu na filmu pre svega zbog znatiželje. Sa druge strane redatelj Igor Bezinović je temeljno i vrlo iscrpno proučio svu postojeću istorijsku građu o D’Annunziju. Imao je desetak istoričara konsultanata koji su mu pomogli da napiše scenario.
Kako je jezik dijaloga, uključujući fiumanski dijalekt, igrao ulogu u filmu i koliko je bilo teško integrisati ga u produkciju?
U celom filmu se priča na 3 različita jezika. Fiumanski dijalekt (italijanskog jezika specifičan za italijansku manjinu u Rijeci) , službeni italijanski jezik i hrvatski jezik. To nam je bilo izuzetno važno da se u filmu priča na sva tri jezika jer kako redatelj Igor u filmu u jednoj sceni kao narator kaže Fiumanski, naš lokalni dijalekt italijanskog, danas u Rijeci, većina ljudi više ni ne govori ni ne razume. Ne govorim ga ni ja, ali kada slučajno čujem da neko na plaži ili u autobusu priča fiumanski, čujem neku staru Rijeku koje već dugo nema.
Film je već prikazan na nekoliko međunarodnih festivala, kako je publika reagovala u različitim kulturnim sredinama?
Film je prikazan na 60-tak filmskih festivala u 8 meseci distribucije, što je zaista impresivna brojka. I gde god dođemo sa filmom, ljudi se bez problema povežu sa pričom. Iako možda nisu za nju nikad pre čuli, niti znaju gdje se tačno u Evropi nalazi grad Rijeka. To je za nas najveći mogući uspeh, činjenica da smo uspeli da napravimo film koji univerzalno komunicira s najrazličitijom publikom. Svi u filmu vide nešto što mogu povezati sa današnjom globalnom političkom situacijom.
Ako biste morali da opišete ovaj film u jednoj rečenici, kao poruku publici – kako bi ona glasila?
Prošlo je više od sto godina od kada je italijanski pesnik, nacionalista i fanatik rata Gabriele D’Annunzio okupirao Rijeku i vladao u njoj 16 meseci. Zapravo se u svetu nije mnogo toga promenilo. I dalje imamo neke takozvane harizmatične političke vođe koji i danas manipulišu masama, spremni da žrtvuju ljudske živote za svoje ideologije. O tome je naš film.
Foto: IMDB
