Nepopularno mišljenje, ali crveni tepih na VMA dodeli nagrada bio je mesto na kojem su se definisali principi savremene pop kulture, mnogo pre nego što je ona postala algoritam. Kanye West sa Hennessyjem u ruci? Neponovljivo. MTV je bila mreža koja je omogućila umetnicima da otkriju svet u kojem slika ima jednaku težinu kao i zvuk, a moda da postaje sredstvo narativa, ne samo luksuza. To je bio trenutak kada su muzički performans, marketing i modni sistem postali deo istog mehanizma proizvodnje značenja.
Početkom devedesetih, moda i muzika prvi put su se susrele kao ravnopravne sile u proizvodnji identiteta.
Kada je Madonna 1995. na VMA dodeli zakoračila u satenskoj plavoj košulji i crnim pantalonama iz tada nove kolekcije Toma Forda za Gucci, dogodilo se nešto što prevazilazi okvir stila. Ford, tada mlad kreativni direktor na ivici anonimnosti, instinktivno je shvatio da brend mora postati više simbol, nego jednostavna linija odeće. Madonna je bila upravo njegov simbol – i prva žena u pop kulturi koja je kroz gest stila artikulisala ideju moći, seksa i samosvesti. U tom trenutku Gucci je prestao da bude italijanska kuća i postao globalni fenomen.
Svega nekoliko godina kasnije, Lil’ Kim se pojavila u ljubičastom kombinezonu s otkrivenim grudima i kristalnom školjkom.
Njena kostimografkinja Misa Hylton tada je uradila ono što će kasnije postati suština popularne vizuelne strategije. Spojila je jezik visoke mode s političkim nabojem ulične kulture. Taj trenutak nije bio provokacija, već izjava – da žensko telo može biti znak autonomije, nikako ornament. Lil’ Kim nije samo otvorila prostor za estetiku hip-hop feminizma, već je redefinisala odnos između umetnice i publike: publika više ne posmatra, ona svedoči o stavu.
A onda je došla Lady Gaga i zakucala poslednji ekser u ideju nevinog performansa.
Njena haljina od mesa 2010. godine (ni)je bila skandal. Bila je konceptualna umetnost. Gaga je, možda nesvesno, citirala i Warhola i feminističke performanse sedamdesetih, pre nego što ih je digitalno doba pretvorilo u dekor. Njena poruka o telu koje se konzumira, o umetnici kao proizvodu, bila je najsnažniji simbol onoga što će pop kultura postati – ekonomija pažnje, u kojoj se svaki kadar monetizuje, a svaka provokacija meri brojem preuzetih fotografija.
Crveni tepih na VMA nagradama bio je eksperimentalni prostor nove vizuelne logike.
Na njemu su se testirale granice između umetnosti i marketinga, između individualnosti i brenda. Svaki gest bio je podstrek u kojem je pop kultura naučila da funkcioniše kao sistem. Da estetika nije samo pitanje ukusa, već instrument moći. Zato se danas, kada crveni tepih deluje kao isprazna parada viralnih kalkulacija, čini kao da gledamo beskonačnu produkciju kopija. Nešto poput monologa Chucka Palahniuka iz Fight Cluba. Znate ono, everything is a copy of a copy of a copy. Nekada je svaki izlazak u javnost bio manifest – politički ili društveni. Sada je sadržaj. Ali upravo zato, da bismo razumeli savremenu pop kulturu, moramo se vratiti na mesto njenog nastanka. Na tepih na kojem su Madonna, Lil’ Kim, Britney i Gaga pokazale da slika može promeniti značenje — i da umetnik u pop eri više nikada neće biti prolazni zvuk, već konstruktor sopstvenog mita.
Foto: Profimedia
