

Razgovarali smo sa slovenačkom dizajnerkom Nežom Dapčevič o diplomskoj reviji prikazanoj u Parizu i njenoj ideji doma u modi
Dom, kao prostor povlačenja i unutrašnje koncentracije, u kolekciji koju je kreirala Neža Dapčevič, postaje polazna tačka za promišljanje mode koja se kreće između funkcionalnosti, materijalnosti i ideje o telu u prostoru. Kolekcija je predstavljena u okviru diplomske revije studenata na Institut Français de la Mode u Parizu. U tom kontekstu kolekcija pod nazivom HEIMA ne funkcioniše samo kao završni rad, već kao promišljeno istraživanje o tome kako savremeni život, često ograničen na zatvorene prostore, oblikuje naše svakodnevno iskustvo, pokret i percepciju sopstvenog identiteta.
Iza projekta stoji Neža Dapčevič, dizajnerka slovenačkog porekla čiji je rad oblikovan različitim geografijama i iskustvima – od Slovenije, preko Islanda, do Pariza. Odrastanje u bliskom odnosu sa prirodom razvilo je kod nje senzibilitet za tišinu, ritam i sporiji odnos prema prostoru, dok su islandski pejzaži i iskustvo planinarenja otvorili vizuelni i konceptualni okvir za razmišljanje o telu u kretanju, o materijalima koji reaguje na vremenske uslove i o odeći koja prati fizičko iskustvo prostora.
Kolekcija HEIMA tako postaje i lična mapa iskustava i šire promišljanje o savremenom načinu života postavljajući pitanje šta znači osećati pripadnost prostoru u trenutku kada je direktan odnos sa prirodom sve ređi, a granica između privatnog i spoljnog sveta sve fluidnija. U razgovoru koji sledi, Neža Dapčevič govori o tome kako ideja doma može da se prevede u materijal i konstrukciju, na koji način istorijski arhetipovi utiču na savremeni dizajn i zašto moda može biti prostor za širi dijalog o telu, zdravlju i obrascima svakodnevice.


Tvoja kolekcija nosi naziv HEIMA, reč koja u islandskom jeziku znači kod kuće. Kako si došla do tog naslova i šta za tebe lično znači ideja doma u kontekstu ove kolekcije?
Naziv HEIMA došao je vrlo prirodno, već na samom početku rada na kolekciji. Pre dolaska u Pariz živela sam, studirala i radila na Islandu, gde je život u velikoj meri usmeren na prirodu i boravak na otvorenom. Islandski jezik je izuzetno poetičan i upravo sam u njemu pronašla tu reč. Heima na islandskom znači kod kuće, ali za mene dom nije samo fizički prostor – on je stanje bliskosti, sigurnosti i introspekcije. Ova kolekcija istražuje upravo taj osećaj i postavlja pitanje: da li je kuća zaista naš dom ili dom može biti i priroda, neko drugo mesto koje nam pruža osećaj pripadnosti? Danas previše vremena provodimo u zatvorenom prostoru. Istraživanja pokazuju da čak 80% Amerikanaca svakodnevno provodi većinu dana unutra, a nakon pandemije Covida takav način života postao je još normalizovaniji. To se ne odnosi samo na modnu industriju, već i na mnoge druge sektore.
Time smo, čini se, delimično izgubili osećaj za prirodu i za to koliko ona utiče na naše mentalno i fizičko zdravlje. Upravo zato kroz modu želim da otvorim razgovor o zdravlju – temi o kojoj se, začuđujuće, u modnoj industriji gotovo uopšte ne govori.

Kada si počela da razvijaš kolekciju HEIMA, šta je bio prvi impuls – koncept, materijal, silueta ili određena slika koja te je inspirisala?
Kada sam počela da razvijam kolekciju, prvi impuls bila je atmosfera i osećaj, više nego konkretna silueta. U početku sam pravila sportske stilizacije iz sopstvenog ormara i zamišljala kako bi izgledalo kada bi balkanska žena otišla na planinarenje – šta bi obukla, kako bi se kretala i kakav bi stav nosila sa sobom. Sport i ples su oduvek važan deo mog života, paralelno sa modom, a u poslednje vreme sve više se bavim planinarenjem na Islandu. Upravo me je taj svet inspirisao – ali i ideja drugačijeg životnog stila žena koje se profesionalno bave planinarenjem. U istraživanju su mi posebno bile važne dve figure: Junko Tabei, prva Japanka koja je 1975. godine osvojila Mont Everest, i Lhakpa Sherpa, žena koja je čak deset puta uspela da se popne na najviši vrh sveta.
Istovremeno, dok sam istraživala kulturu planinarenja, bavila sam se i analizom arhetipova Jugoslavije osamdesetih godina, kao i sportskom modom tog perioda. Upravo u susretu ta dva sveta – planinarske funkcionalnosti i jugoslovenskog sportskog nasleđa – počela je da se formira vizuelna i konceptualna osnova kolekcije.
U radu često istražuješ odnos između tekstila, teksture i forme. Kako je izgledao proces eksperimentisanja sa materijalima dok si razvijala ovu kolekciju?
Veoma intuitivno. Veliki deo rada odvijao se direktno kroz rad sa tekstilom, pre svega kroz filcanje islandske vune, ali i kroz istraživanje tehnike filcanja različitih materijala. Koristila sam i puff paste tehniku bojenja, pomoću koje sam napravila odelo čija tekstura podseća na lavu, kamen ili pesak. Prvi put sam se bavila i dizajnom pletenine, što mi je omogućilo da naučim kako da razvijem sopstveni materijal. Na taj način istraživala sam kako nova tekstura ili novo razvijeni materijal mogu da utiču na volumen i pokret odeće.


Kolekciju si razvijala tokom studija na Institut Français de la Mode u Parizu. Na koji način je rad u tom akademskom okruženju uticao na tvoj način razmišljanja o modi?
Rad na kolekciji bio je izuzetno formativno iskustvo. Okruženje je podsticalo analitičko razmišljanje o modi, ali i eksperiment, što mi je pomoglo da jasnije artikulišem svoju ideju i kreativni proces. Važno je naglasiti da to nije umetnička akademija, već škola usmerena isključivo na modu. Upravo zato postoji veoma tanka linija između stvaranja umetničkog izraza i dizajniranja odeće koja je zaista nosiva. Svaki komad u kolekciji zasniva se na određenom arhetipu, koji služi kao polazna tačka u procesu dizajna, kako dizajner ne bi izgubio iz vida funkcionalne aspekte odeće. To podrazumeva razmišljanje o detaljima poput džepova, načina zakopčavanja, konstrukcije i različitih mogućnosti nošenja.
IFM je poznat po tome što kombinuje kreativni rad sa teorijskim promišljanjem mode. Koliko je taj pristup oblikovao tvoj način razvijanja koncepta za kolekciju?
Takav pristup radu značajno je uticao na način na koji razvijam koncept. Već tokom prve godine studija radila sam na brend projektima u saradnji sa kućama kao što su Balenciaga, Maison Lesage iz kompleksa 19M, kao i sa brendom Ami Paris. Iz projekta u projekat postavljala sam sebi novi izazov i pokušavala da izađem iz zone komfora.

Kako izgleda tvoj kreativni proces kada razvijaš kolekciju – da li počinješ od istraživanja i referenci ili od samog rada sa materijalima i formom?
Moj kreativni proces obično počinje istraživanjem – kroz slike, tekstove i stvaranje atmosfere – ali brzo prelazim na rad sa materijalima. Tek u tom fizičkom procesu forma zaista počinje da se razvija. Veliki deo tog rada prožet je zvukom i muzikom. Kada me vidiš u studiju, gotovo uvek imam slušalice – ne mogu da radim bez muzičke atmosfere, što mi je ostalo još iz iskustava u plesu. Svaki projekat ima svoju sopstvenu plejlistu koja prati proces stvaranja.
Dolaziš iz Slovenije, a danas živiš i radiš u Parizu. Koliko je tvoje poreklo i kulturno okruženje u kojem si odrasla uticalo na način na koji razmišljaš o modi i identitetu?
Odrastanje u Sloveniji oblikovalo je moj senzibilitet kroz bliskost sa prirodom i osećaj tišine i prostora. Smatram da se ta suptilnost i određena introspektivnost često odražavaju i u mom pristupu modi. Istovremeno, u meni teče i crnogorska krv, i taj deo svoje istorije nosim u srcu, uz duboko poštovanje prema našoj mediteranskoj kulturi.
Studiranje i rad u Parizu često znači i susret sa drugačijim modnim sistemom i industrijom. Kako je to iskustvo promenilo tvoju perspektivu kao dizajnerke?
Pariz mi je pružio susret sa drugačijim modnim sistemom i bogatom istorijom mode. Modni muzeji danas su često popularniji od umetničkih, i u njima postoji ogroman resurs informacija i znanja, koje bi svako povremeno trebalo da osveži. Ovo iskustvo mi je pomoglo da bolje razumem industriju, ali i da jasnije definišem sopstveni autorski glas. U modi je već mnogo toga izmišljeno, i biti inovativan postaje sve teže, ali ono što je zaista važno jeste ostati autentičan.
Diplomske kolekcije često funkcionišu kao prostor potpune kreativne slobode, bez direktnog pritiska tržišta. Koliko ti je ta sloboda bila važna dok si razvijala kolekciju HEIMA?
Izuzetno. Omogućila mi je da eksperimentišem bez kompromisa i razvijem ideju do kraja, bez direktnog pritiska tržišta. Ipak, mogu priznati da sam uvek imala tržište na umu, razmišljajući o tome ko bi mogli biti moji potencijalni klijenti.
Kada danas pogledaš kolekciju kao celinu, šta smatraš njenim najvažnijim elementom -ideju, konstrukciju, materijal ili atmosferu koju stvara?
Smatram da je njen najvažniji element atmosfera i stav – osećaj intime, zaštite i snažnog ženskog identiteta koji nastaje u susretu tela, materijala i prostora. Nadam se da će publiku podstaći da provodi više vremena u prirodi, gde se takođe može modno izražavati – dovodeći planinu u grad i grad u planinu.
Posle predstavljanja kolekcije, u kom pravcu želiš dalje da razvijaš svoj rad – kroz sopstveni brend ili kroz iskustvo rada unutar neke modne kuće?
U narednom periodu volela bih da nastavim da razvijam svoj dizajnerski jezik kroz iskustvo rada u modnoj kući u Parizu.
Foto: Launchmetrics/Spotlight




