#utisakmeseca: Martovsko premotavanje i ostalo
#utisakmeseca: Martovsko premotavanje i ostalo

#utisakmeseca: Martovsko
premotavanje i ostalo

Martovsko premotavanje počinje sad. Kako je protekao mesec, koji su ga događaji obeležili i šta je #utisakmeseca po mišljenju novinarke i autorke Ane Dodig koja stoji iza instagram naloga @kafenisanjeiostalo čitamo od sada i u mesečnim premotavanjima, poret njenih standardnih mesečnih preporuka. Pa, hajde da se vratimo na 1.mart.

Kada se osvrnem na mart i na to koliko sam mu se radovala, čini mi se kao da sam to samu sebe hajpovala sa “evo mart, evo proleća, ima da nam svima svane”, a zapravo mart je mesec koji nas možda najviše od svih šamara. Dođe posle zimskog sna i podseti nas kako nam se sa lepšim vremenom možda popravi raspoloženje i volja za nekom akcijom, ali da nam se ne rešavaju problemi. Plus, nekoliko martovskih godišnjica i obeležavanja takođe nas podsete na periode kada smo kao zemlja i društvo krvarili, zaustavljali se i vraćali na sam početak. I to u punoj brzini. To je mart nama, šamar koji pamtimo i kojeg se prilično plašimo, a opet nam se često ponovi.

Da je nešto ozbiljno trulo i u ovom martu, videli smo kada smo otplesali svoje na orhidske izvore, branili otadžbinu od države na nasipima ili pak jurili muškarca čije osmogodišnje dete je pronađeno u teškom zdravstvenom i psihičkom stanju. Mislim da me je taj poslednji momenat najviše dotukao nakon saznanja da je još u porodilištu to dete moglo da bude spašeno onoga što ga je sačekalo kasnije u okrilju onih koji izgleda da nikada nisu trebali da postanu roditelji.

Liverpul, Lana Del Rey, krindž film…

Ovaj mart je zapravo počeo lepo. Evrovizijski i u znaku Festa. Hoće li Luke pobediti ili ne? Ima li šanse onaj mali Džipsi (novi Dino Dvornik ako mene pitate) za kojeg navija ceo Instagram ili možda naš Ruslan(a), odnosno princ od Vranja? Ja sam nekako od starta pretpostavljala da će pobediti Luke, kao što sada 99% znam da će Loreen biti pobednica u Liverpulu. Opet, to ne znači da ne pratim kako #samomisespava prolazi kod stranaca. To mi je postala navika da kada dobijemo predstavnika, gledam reactions video snimke na Youtube i za sada mi se čini da Black-a prilično gotivi ceo svet. Sve im je nekako u paketu inovativno, pozdravljaju što Srbija opet ima “alternativu”, što je pomalo dark i što sve asocira na video games ali ne onaj by Lana Del Rey. Fest? Otvorio ga je totalno izvrnut, krindž film Zločin je moj, a nagrade pokupio iranski Treći svetski rat. Mene su pak za sva vremena kupili korejski Broker, albanski Šolja kafe i nove cipele i marokanski Plavi kaftan.

@lukeblackmusic

8. MART.

Iz cele te evrovizijske i Fest atmosfere ušli smo u period kada postajem razdražljiva. Jer 8. MART. Lično imam alergiju na sve praznike, ali mislim da mi je 8. mart postao posebna boljka. Zašto? Možda je to moj utisak ali ono što je počelo kao borba, bunt, “dajte nam naša prava, da budemo jednaki”, svelo se na čokolade, bukete, čestitke od žene ženi, martovsko obeležavanje po firmama, rodnu ravnopravnost u jeziku i razgovore gde mahom žene diskutuju sa ženama. Da, žene treba osnažiti. Treba im pokazati da nisu same. Da njihove probleme dele i druge i da zajedno udružene su jače. Ali da li živimo samo među HER-ONA polom ili i među muškarcima? Ko su donosioci odluka? Mahom muškarci. Pa zašto onda edukacija uvek nekako ide ka smeru žena, a ne i ka muškarcima? Da li je neka firma napravila edukaciju muškaraca i peticiju gde će muškarci potpisati da plate budu transparentne, jednake i da ne postoji stakleni plafon? Da li uopšte muškarci znaju šta je njihovim majkama, ženama, sestrama, drugaricama, tetkama, bakama, rođakama, koleginicama, komšinicama, uskraćeno? Šta oni misle o tome? Šta bi oni zajedno sa nama mogli da urade da više ne pričamo nego se pomerimo iz mesta?

Feministički podcast

Sećam se kada sam na jednom od prethodnih poslova iz prikrajka slušala setovanje novog, nazovimo ga feminističkog podcasta, i kako je jedna cura argumentovano rekla da sve te teme bez uključivanja države, donosioca odluka u kompanijama i uključivanja muškaraca, su kao da ništa nismo uradili, kao da se vrtimo u krug. Nije naišla na istomišljenike. Naišla je na zid. Zovi ovu profesorku, zovi ovu novinarku, zovi ovu iz Sigurne kuće, zovi ovu aktivistkinju, zovi ovu advokaticu. Mislim, nemojte me pogrešno razumeti. MORAMO što više pričati i koristiti medijski prostor da se problemi prezentuju i da se o njima priča, ali ako nemamo građanstvo kao što ga ima jedna Francuska koja je spremna da zapali Grad svetlosti zarad prava čoveka, onda pričom nećemo doći do istog porodiljskog za žene koje su preduzetnice i stalno zaposlene, do smanjenja poreza na higijenska sredstva, do odsustva femicida.

U tom nekom raspoloženju sam bila veliki deo marta, a onda su došli Oskari koje ne bih komentarisala. Nije da su mi merilo za dobar film, jer su odavno pod velikim uticajem da budu politički korektni pa je film ostao u drugom planu. Pobednički? Tolika dominacija filma koji je showtime mi je neshvatljiva ali ooook, nekako sam to preživela.

The end…

Kraj marta? Bojana Vunturišević me obradovala novim datumom za koncert (nultni 12.04. here I come), Ubice mog oca razočarale činjenicom da na kraju šeste nisu stavili tačku, a vest da bi državna matura mogla da zameni ispit malo zatekla ako znamo koliko propusta ima na maturi od prepisivanja do otkrivanja pitanja i testova unapred. Ali to već ostavljam za neko drugo premotavanje.

Autorka: Ana Dodik @kafenisanjeiostalo

 

Foto: Instagram

Učitati još
Zatvori