

Kako se ulična umetnost menja kada iz javnog prostora pređe u galeriju, šta ostaje nakon što grafit nestane i zašto je važno da domaća street art scena dobije prostor za razvoj i van ulice? O izložbi „Ko slika cvet, ne slika miris“, koja 15. oktobra stiže u beogradsku galeriju Kula u Cetinjskoj, razgovaramo sa Strahinjom Babićem i Vukom Đurićem Endom iz čačanskog DUK festivala.
Izložba „Ko slika cvet, ne slika miris“ okuplja deset najistaknutijih predstavnika domaće street art scene: Marv, TKV, Zmaju, Enda, Dulaita, Wupera, Pirosa, Arteza, Janga i Junka, i kroz njihove radove istražuje odnos između prolaznosti ulične umetnosti i tragova koje ona ostavlja iza sebe. Polazeći od grafita koji je pre gotovo dvadeset godina nastao u Čačku, a danas više ne postoji, izložba otvara pitanje šta se događa sa umetničkim delom kada nestane sa zida, ali ostane u kolektivnom sećanju.
Strahinja i Vuk govorili su za Journal o ideji i konceptu izložbe, izboru umetnika, odnosu ulične i galerijske umetnosti, kolekcionarstvu, decentralizaciji scene, ali i o tome šta zapravo ostaje kada „cvet“ nestane, a „miris“ nastavi da traje.

Odakle je krenula ideja za izložbu „Ko slika cvet, ne slika miris“ i šta vas je navelo da upravo prolaznost street arta postavite u centar koncepta?
Strahinja: Želja nam je bila da našoj sceni ponudimo koncept koji je već godinama prisutan u svetu, ali kod nas još nije dovoljno zastupljen. Kolektivne izložbe street art umetnika jesu se dešavale, ali ne u ovom obimu i sa idejom da oslikani zidovi budu svojevrsna potpora izloženim radovima. Takođe, želeli smo da opipamo puls scene i vidimo da li postoji prostor za neki veći sličan poduhvat u budućnosti. Mislim da je prolaznost street arta njegova osnovna definicija, ali i jedna od njegovih najvećih lepota.
Vuk: Za razliku od galerijske umetnosti, street art, muralizam i graffiti izloženi su vremenskim uslovima, gradu, građanima i različitim intervencijama u javnom prostoru. Ta neizvesnost i prolaznost sa kojom se susreće bilo koji vid intervencije, to nam je bila polazna tačka za konkurisanje za grupnu izložbu. Ko je bio tu dok je cvet nastajao, zna odakle potiče miris.
Naslov izložbe potiče od grafita koji je pre gotovo dvadeset godina postojao u Čačku, a danas više ne postoji. Zašto vam je baš ta priča bila važna i šta ona govori o načinu na koji street art ostaje prisutan i nakon što nestane sa zida?
Vuk: U originalnom natpisu na kraju je stajalo veliko „BRE!!!“. Trebalo nam je vremena da pronađemo autore, stupimo u kontakt sa njima i usaglasimo da njihov natpis bude naziv izložbe. Nakon toga želeli smo da čujemo i šire objašnjenje zbog čega su ga tada napisali. Tim natpisom zapravo su opisali prirodna ograničenja likovne umetnosti.

Na izložbi se okupljaju Marv, TKV, Zmaja, Endo, Dulait, Wuper, Piros, Artez, Jang i Junk. Kako je tekao izbor umetnika i šta vam je bilo najvažnije kada ste birali autore za ovu postavku?
Vuk: Polazna tačka u odabiru umetnika bila je raznolikost stilova, ali i njihova aktivnost i kontinuitet u stvaranju. Želeli smo da predstavimo što širu paletu umetničkih pristupa koji postoje unutar street art i graffiti scene. Tu su ilustracija, koja je jedan od temelja graffiti kulture kroz karaktere, zatim apstraktna geometrija, apstrakcija, stencil art, realizam i brojni drugi pristupi. Upravo ta raznovrsnost nam je bila važna, jer pokazuje koliko je scena široka i koliko različitih načina izražavanja može da postoji unutar iste kulture. Zanimljivo je i posmatrati kako pojedini umetnici ostaju dosledni svom rukopisu i načinu rada koji razvijaju van studija, dok se kod većine može videti drugačiji pristup kada se promene okolnosti i kada rad prelazi iz javnog prostora u galerijski kontekst.
Street art je po svojoj prirodi vezan za javni prostor, ulicu i prolaznost, dok galerija podrazumeva drugačiji način posmatranja umetnosti. Šta se događa kada se street art preseli sa zida u galerijski prostor?
Strahinja: Želeli smo da kroz ovakav koncept izložbe, u kojem su u prvom planu platna, a oslikani zidovi u pozadini služe kao njihov okvir, predstavimo umetnike i različite strane njihovog stvaralaštva. Verujemo da je publika navikla da viđa njihove radove u javnom prostoru, na zidovima zgrada, ali selektovani umetnici u svom stvaralaštvu imaju da pokažu dosta više od toga, preko platna, skulpture, crteža, ilustracija i animacija.
Radovi će biti predstavljeni na platnu, ali će prostor biti dodatno oblikovan fragmentima radova izvedenim na zidovima. Kako ste zamislili taj odnos između galerijskog i uličnog iskustva?
Vuk: Kao što i sam naziv izložbe govori, „Ko slika cvet, ne slika miris“, za nas je važan upravo taj odnos između cveta kao statične, završene slike i mirisa kao doživljaja. Taj doživljaj je veliki deo našeg stvaralačkog iskustva, jer većinu vremena provodimo napolju i radimo u javnom prostoru. Ulica, ljudi, okruženje i sam proces nastanka rada čine njegovu osnovu.
Ovoga puta, međutim, želeli smo da fokus bude na „cvetu“, odnosno na samom radu na platnu. Da bi on mogao da dođe do izražaja, odlučili smo da „miris“ ostavimo u fragmentima koji će se pojavljivati na zidovima, kroz obrise i delove radova. Svaki umetnik će tako oslikati deo svoje „pozadine“. Fokus je više na samom delu, a manje na celokupnom doživljaju koji ga prati.

Javni prostor je i dalje prisutan, ali više kao trag, fragment i sećanje nego kao dominantno iskustvo. Izložba ima i prodajni karakter. Da li mislite da se odnos publike prema street artu u Srbiji promenio i da danas postoji veća spremnost da se radovi street art umetnika posmatraju i kao kolekcionarski objekti?
Strahinja: Apsolutno da, menja se. Verujem da mi kao jedni od aktera na sceni imamo tu odgovornost da podržavamo promene i razvitak naše scene. Street art je odavno prevazišao okvire prolazne intervencije u javnom prostoru i postao relevantna umetnička forma koja može imati i svoju tržišnu i kolekcionarsku vrednost.
Za zdravu i održivu scenu neophodna je monetarna razmena, te podrška umetnicima kako bi mogli da nastave da stvaraju, razvijaju svoj rad i profesionalno se bave umetnošću. Mislim da je važno da publika počne da posmatra njihove radove ne samo kao nešto što pripada ulici i javnom prostoru, već i kao autorska dela koja mogu imati svoje mesto u privatnim kolekcijama.
Zato nam je bilo bitno da izložba ima i prodajni karakter, kako bismo povezali umetnike i publiku i pokazali da postoji prostor za direktnu podršku umetnicima kroz kupovinu njihovih radova. Verujem da će ovakve izložbe doprineti razvoju kolekcionarske kulture oko street arta u Srbiji.
DUK festival dolazi iz Čačka, dok se ova izložba održava u Beogradu. Koliko vam je važno da se priča o domaćoj street art sceni ne vezuje samo za Beograd, već da u njoj budu vidljivi i drugi gradovi i lokalne scene?
Strahinja: Jako je bitno, posebno u kontekstu decentralizacije kulture. DUK festival je uradio dosta na tom polju u pogledu street arta. Neretko nas posećuju ljudi koji su uključeni u regionalnu i svetsku street art scenu, dobro su upućeni u to šta mogu pronaći i videti u Čačku. DUK festival je svojim delovanje odavno prevazišao granice Čačka.
Ovo nam je treća izložba u Beogradu, stvarali smo i u drugim gradovima Srbije i sveta, ali Čačak je uvek na default settings-u. Kada posetilac izađe iz Kule nakon ove izložbe, šta biste voleli da ponese sa sobom, o street artu, njegovoj prolaznosti, ali i o ljudima i gradu koji ga stvaraju? Strahinja: Želeli bismo da ponese neki rad od umetnika.
Vuk: Katalog, par čarapa, miris i ukus….

Intervju: Vanja Ratković
Foto: Privatna arhiva




