

U moru svakodnevnih informacija i vizuelnih impulsa, svojevrsna retkost postaje susret sa umetnicom koja je naučila da uspori, da sluša i da u tišini pronađe svoje najdublje ideje. Dragana Krtinić nije umetnica koja se krije iza titula i unapred definisanih uloga. Njena stvarnost nije definisana spoljnim merilima uspeha, već pažnjom koju poklanja trenutku, iskustvu i sopstvenom unutrašnjem svetu.
Njen umetnički put počiva na osećanjima koja traže izlaz, na introspektivnom traganju i na strpljenju da se ideje razviju sve dok one same ne postanu spremne da se pretoče u vizuelni jezik. Umesto tehnološke sofisticiranosti ili spoljne grandioznosti, njen rad danas sve više odražava nežnu senzitivnost, pažljivo promišljanje i inspiriše se sitnim pokretima prirode i svakodnevice. Upravo u toj pažnji, a ne u galopirajućoj ambiciji, Dragana nalazi svoju najautentičniju umetničku snagu.
Za Journal, Dragana otkriva kako nastaje njeno delo, kako u njemu boravi, i kako se njen izraz menja zajedno s njom.

Kako bi opisala sebe u ovom trenutku, van svih titula i uloga?
Prisutna i mirna, ali ne zato što je sve došlo na svoje mesto, već zato što sam promenila kako gledam na stvari u karijeri i životu. Danas mi je važno da ne pretrpam dane, već da ih primetim.
Najviše vrednujem vreme sa porodicom, prijateljima i ljubimcima, jer su me naučili da pažnja nije luksuz nego odgovornost. Više crtam, slikam i putujem, ali sa manje ambicije, a više pažnje. Učim da ostavim prostor za svoje ideje i da ne merim karijeru i život spoljnim kriterijumima uspeha.
Shvatila sam da mi inspiracija ne dolazi iz velikih ideja, nego iz sitnih pomeranja, u prirodi, u telu, u načinu na koji gledam stvari. Tu se danas osećam najbliže sebi.
Od čega kod tebe najčešće počinje rad, od slike, reči ili osećaja?
Kod mene rad gotovo uvek počinje iz osećaja kod kog je svaka druga komunikacija nemoguća ili neuspešna. Ne volim mnogo da pričam i onda nastaje potreba za radom.
Ta doza izvesne hitnosti, odnosno potrebe da se osećaj ispolji je kako kreativni proces počinje.


Šta se dešava u fazi rada koju niko osim tebe nikad ne vidi?
Odugovlačenje. Često zato što se plašim da će konkretan rad pokvariti nešto što mi je u glavi bilo savršeno.
Nekad imam osećaj da sam rad već potrošila u sebi, pa mi je samo izvođenje naporno i strašno. Tu se sudaram sa sopstvenim perfekcionizmom i često izgubim vreme čekajući hrabrost umesto da samo počnem. I wait till I dare. 🙂
Kada znaš da je rad završen, da li je to odluka ili osećaj?
Završetak rada je osećaj, ali i odluka u skladu sa okolnostima. Kada radim za sebe, svaki rad doživljavam kao isečak veće slike. Kao fluidni proces, u stalnoj evoluciji u kome ostavljam spontano i nesavršeno.
Kada radim za klijenta, postoje jasne granice: vizuelna bliskost moodboardu, funkcionalnost i emocija. Sve tri stvari moraju da se dese do roka, i tek tada kažem da je završeno.





Koliko si lično prisutna u svojim radovima i gde povlačiš granicu?
Skroz, ponekad i previše. Nisam uvek umela da vrednujem svoj rad i mislila sam da mora bolje i brže, što me je iscrpelo. Lakše sam prihvatala tuđe projekte nego da započnem svoje.
Granice sam počela da učim tek kada sam shvatila da uspeh ne znači mnogo ako mi oduzima energiju i prisutnost. Danas biram samo projekte koji su u skladu sa mojim vrednostima i interesovanjima, čak i kada to znači raskid saradnje, manje posla ili sporiji tempo. Ali za to je trebalo vreme i to je važno putovanje kroz koje sam naučila dosta.
Kako se tvoj umetnički izraz menjao zajedno s tobom?
Umetnost me menja tako što čini da obraćam pažnju više na sve oko sebe i u sebi, što više primećujem i sitne promene, postajem svesnija i senzitivnija na njih, a onda to što primećujem konstantno menja moj izraz. Sve se učitava, svaki lični rast, ono što pročitamo, doživimo, ali i ono što ne kažemo, čega se bojimo.
Pre je moj rad i dizajn bio digitalniji i više vezan za računar. Sad dosta radim ručno i priroda me inspiriše više nego tehnologija jer zahteva drugačiju vrstu pažnje. Vraćanje fokusa na neke naizgled obične procese u prirodi, ne samo da bi se prizemljili, nego da bismo rasli.





Kada pogledaš svoje starije radove, šta danas u njima prepoznaješ?
Stari radovi pokazuju moju radoznalost, ali i lekcije koje sam naučila kroz sopstvene greške i eksperimentisanje. Ponekad se pitam kako sam ovo uopšte radila. To je bio period traženja: fokus na tehniku ili komplikovanost, umesto na osećaj.
Mislim da sam više pažnje u dizajnu posvećivala kritičkoj misli i logici umesto čulima, ali onda shvatite da sve informacije dobijamo preko čula i da do mnogo znanja dodjemo nesvesno.
Postoji li rad koji te trenutno najtačnije predstavlja?
Možda serija radova sa Islanda, uz rečenicu– Softness at the edges is where extraordinary things emerge.




Foto: Dragana Krtinić




