Svako svitanje u sebi nosi kraj tame, ali i njen neizbrisivi trag — taj paradoks mogao bi biti polazna tačka za razumevanje novog albuma Emine Jahović. Album Svitanje je ideološki okvir koji opisuje proces ponovnog rađanja umetnice u svetu u kojem su autentičnost i emocija često potisnuti površnim narativima. Emina kroz ovo izdanje artikuliše ono što bi Walter Benjamin nazvao iskustvom preobražaja u vremenu krize aure – vraća intimu i ranjivost u pop, formu koja je postala sterilna od previše proizvodnje. Njen glas, tih, ali uporan, otvara prostor za ženski subjekt koji se ne odriče ni bola ni dostojanstva, za umetnicu koja ne traži potvrdu tržišta, već kontinuitet smisla.
U domaćem kontekstu, album Svitanje funkcioniše kao suptilna revolucija. Emina Jahović, autorka i izvođačica koja već dve decenije balansira između balkanskog senzibiliteta i internacionalne produkcije, ovom pločom pokazuje da pop može biti i misaon i elegantan. Svaki aranžman, svaka lirika deluje kao odgovor na pitanje – šta ostaje od emocije kada se skinu slojevi trenda? U vremenu kad je muzička scena preplavljena brzim, potrošnim sadržajem, album Svitanje deluje kao gest zrelosti, gotovo hermeneutički čin. Pokušaj da se muzika ponovo razume kao svedočanstvo o unutrašnjem vremenu čoveka.
Muzika kao novo svitanje
Na pitanje kako vidi emotivni okvir ove turneje, Emina Jahović iskreno odgovara:
Ja sam oduvek imala taj osećaj, još od mog koncerta u Sava Centru 2009. godine, da želim da ljudi odu sa koncerta ne znajući da li da se smeju ili plaču. Ovog puta sam više akcenat stavila na umetničku stranu, sa predivnim ljudima koji su deo ovog projekta. Želim da publika zaista oseti pesmu – naročito moju omiljenu, Svitanje, koja je nastala na jedan potpuno intuitivan, gotovo mističan način. Imam utisak da je ona samo sručena odozgo, a ja sam bila kanal kroz koji je prošla. Poruka koncerta i cele turneje je jednostavna, ali duboka – da posle kiše uvek dođe sunce.
Foto: Instagram (@yaemina)