Dostojevski kaže: Ljudi su izmislili đavola i napravili su ga po svojoj slici i prilici.
Slažem se, jesmo. Mi smo ga napravili i hranimo ga svojim egom, pojimo ga svojom prizemnošću, a uspavljujemo lažima i pohlepom. Opravdanja za prizivanje tog čike sa rogovima, repom i iskeženim zubima pronalazimo u ideji da gori od nas prolaze bolje, da ipak i nije do nas već do situacije i najpre da je u današnje vreme teško opstati, a ne đavolati bar malo.
Opet se slažem…
I ako se slažem/o sa svim ovim postavlja se jedno veliko: ZAŠTO?
Da li je to današnje vreme zaista samo današnje, koliko zaista koristimo pokret ljubav prema sebi za samoljublje, a ja na prvom mestu za sebičluk? Kada smo zaboravili da je samoobmana, sam početak laži i hranjenja tog mitskog bića, koji smo dapače zaista sami stvorili? Da, sami, kao što rekoh hraneći ga našim sirotim egom i smoobmanama.
Đavo jeste u detaljima, kojima se ne posvećujemo. Borimo se protiv njega sitnim apstinencijama, a kad kažem sitnim zaista su sitne. Odlazak u crkvu jednom mesečno, ili sitne donacije za bolesnu decu, post sredom i petkom? Nastavite niz. Dok u isto vreme varamo partnera, urlamo na dete jer nije naučilo za peticu ili ogovaramo posrnulu pevačicu. I dok sve to radimo, apsolutno smo uvereni da smo bolji, bolji od nekoga tamo ko je varao i rasturio brak, mi to nećemo, mi ćemo prestati na vreme. Od onog čije dete uz sve privatne časove i šofera ima jedva trojke ili onih koje ogovaraju rođenu kumu? Da, sigurno smo bolji, ali kome?
Našoj savesti sigurno ne.
Savest… Savest je psihološki mehanizam koji nam služi kao moralni kompas, opominjući nas kada naša dela nisu u skladu sa našim ličnim ili društvenim vrednostima. Ok, zastanimo kod toga, da se ja često i sa dve uključene navigacije izgubim. Da, imam lošu orijentaciju i nekako uvek završim u pogrešnoj ulici, pa čak i mom gradu. Postoje neki kojima ni kompas ne pomaže. Dakle imam savest, ali je ponekada stavim na mute.
I eto početka plesa sa đavolom.
Po prirodi sam buntovna i kapriciozna, dve izuzetno loše karakterne osobine, zar ne? Jesu, evo ja ću reći, ali ih kompenzujem. Ako zapostavim klince, skuvam im nešto šta obožavaju, ako se duže ne vidim sa roditeljima, na ručak ponesem neko dobro vino i raskošan buket cveća, ako otkažem sastanak jer sam imala hitan manikir, na sledećem platim ceo račun… I tako, igram igru pokrivalice, već godinama.
Međutim, uvek postoji neko veliko MEĐUTIM.
Šta se dešava kada se baš zaigramo sa đavolom koji ne postoji kao što smo rekli. Šta se dešava kada nas ono naše „nikad“ sačeka iza ćoška. Da baš ono, ja nikada ne bih… Šta? Varala partnera, bila ljubavnica, lagala zarad ljubavi? Šta se desi, kada baš sva ta nikad stanu ispred vas sa osmehom anđela i uvuku vas u jednu spiralu ludila iz koje ne zanamo kako ili nećemo da se izvučemo? Uvek postoji izbor, znam… Ali, šta radimo kada su nam miliji ovi „nikad“, od onih za koje znamo da su društveno prihvatljiviji? Kako se opravdati sebi, pa i drugima za to strastveno življenje? Baš ta strast koja nas je podsetila da smo i dalje živi, da umemo da se zaljubimo, volimo, pulsiramo od odavno uspavanog pleksusa do još duže mrtvog donjeg stomaka.
Kako preživeti sebe sebi, kada svaka poruka koja ne treba da bude poslata stigne u sekundi na „pogrešan broj“? Jedan najež kasnije kada odgovor stigne, zaboravljamo da je bilo šta tu pogrešno. Leptirići stari neprijatelji razuma su tu da nam savest klepetom pomute i da sve to baš toliko pogrešno odjednom izgleda sasvim u redu. Jer ko smo mi da idemo protiv ljubavi? Kakva god ta ljubav bila. Jer ljubav nema tačnu definiciju, ona je sadržaj mnogo čega, a kada je svega toliko mnogo, ne možemo protiv. Lako je boriti se protiv neprijatelja, ali protiv ove hemijske reakcije ne postoji pancir! Ona obuzima dušu telo i um, ona časkom bez ikakve fizičke sile oduzima, noge, ruke, jezik i pamet.
I kako onda protiv nje?
Iako znamo da je možda malo pogrešna, znamo da može i da zaboli, međutim skidanje na suvo nije moguće. Probali smo dakle i to, ali mnogo boli, pa ne ide… I tek tako plešemo sa đavolom u nadi, da nismo samo mi krivi, uvek je dvoje zar ne? A, ako je dvoje, onda se i krivica deli na dva? A, ako je ljubav onda nema krivice, jer ljubav je tako lepa, makar bila i malkice pogrešna? Pravdamo se da je i ovo samo jedna lekcija, koju ćemo upamtiti, jer je ostavila ožiljke na našoj koži, pardon duši! Spirala u kojoj se vozimo nas je već usisala i put za nazad ne postoji. Ali, ko uopšte i želi nazad, kada je napred toliko lepo i primamljivo. Nesigurno ustajemo protiv svih svojih nikad, ali nas noge ne slušaju. Ta ljubav ume da bude i kao lepak, kao da nas drži celim. Vraća nam deliće koje smo mislili da smo izgubili, lepi nam ruke za ruke, usne za usne, telo za telo. I onda kada postanete jedno ne možete da se odlepite.
Tek tako postajete rob vašeg nikada i bravo sami ste napravili đavola!
Nastavljate da se pitate kako nešto tako lepo, sme neko nazvati pogrešnim. Počinjete da pravdate sve ono šta ste do juče mačem, perom i jezikom oštro osuđivali, jer eto svima može da se desi? Da li se baš svima desilo, ne znam. Meni svakako jeste i upravo sebi pišem dijagnozu i opravdanje. Možda ću nekada i uspeti da se razumem, možda će sva ta sila hormona, feromona, dopamina, oksitocina i serotonina pobediti sve.
A, možda ću samo napokon naučiti da više NIKADA ne izgovorim NIKAD, jer baš tako dozvah đavola!
