Tri filma iz 60-ih koja vredi pogledati (a moguće da još uvek niste)
Tri filma iz 60-ih koja vredi pogledati (a moguće da još uvek niste)

Tri filma iz 60-ih koja vredi pogledati (a
moguće da još uvek niste)

1960-te godine 20. veka su bile revolucionarne na toliko načina – nije ni čudo što je i danas referenca za ono good old days. Ova era je donela promene u političkom, društvenom, modnom, ali i svetu muzike, umetnosti – i tako – naravno – filma. Šezdesete su donele ogroman preokret u temama i estetici, načinu režije – i poimanju filma kao takvog. Pojava Novog Holivuda značila je da su mladi reditelji dobili slobodu da kreiranju tzv. autorske filmove. Glavne teme na filmu su postale životne, a sama kinematografija realističnija, provokativnija, društveno svesn(ij)a. Glavni lik više nije morao biti junak – naprotiv. Ovu eru su obeležili kultni američki filmovi kao što su Bonnie and Clyde, The Graduate i Easy Rider. Reditelji kao što su Mike Nichols, Akira Kurosawa, Sydney Pollack i Roman Polanski su uživali ogromnu popularnost. S druge strane, evropski, tj. francuski Nouvelle Vague je sa rediteljima kao što su Godard i Truffaut doneo filmove Contempt i Stolen Kisses. U ovom tekstu, otkrivamo koji filmovi 1960-ih su veoma kvalitetni, a koje možda niste pogledali.

The Cincinnati Kid

Steve McQueen je bio jedan od najpoznatijih glumaca šezdesetih, a u filmu The Cincinnati Kid je ostvario jednu od najboljih uloga. Film prati mladog igrača pokera, Erica iz New Orleansa koji želi da se dokaže kao najbolji igrač – u doba Velike depresije. Njegova ambicija izaziva iskusnog prvaka Lanceya Howarda – i ceo film vodi ka toj kulminaciji, okršaju.

Film je hvaljen zbog kvalitetnog prikaza ambicije i ponosa koji čovek nosi u sebi, a naravno, celokupnom utisku je pomogla harizmatična izvedba McQueena. Hvaljen je i način na koji je dočarana atmosfera New Orleansa iz tog perioda, ali i generalno dijalog i tempo filma. Ovo je jedan od onih filmova koji je kvalitetno ostario. Ako još uvek niste, obavezno ga pogledajte.

The Swimmer

Burt Lancaster je protagonista jednog od najneobičnijih filmova koje sam imala prilike da pogledam. Reč je o ostvarenju The Swimmer iz 1968. godine, reditelja Franka Perryja (u režiji mu je pomogao i čuveni Sydney Pollack). Ovaj film je pravi primer onog prelaska na realistične priče koje se tiču psihološke drame unutar čoveka, ali i simbolizma. Film prati Neda Merrilla, harizmatičnog muškarca u kupaćem kostimu koji živi u bogatom američkom predgrađu.

Tokom boravka kod prijatelja dobija neobičnu ideju da se kući vrati tako što će plivati kroz bazene svih svojih komšija. U tom procesu, sreće bivše prijatelje i ljubavi, a gledaoci otkrivaju da se ispod površine njegovog života bez problema kriju usamljenost i bol.

Iako deluje jednostavno, film je prepun simbolizma.

Svaki bazen kroz koji Ned pliva predstavlja drugačiju fazu života, uspomenu ili istinu koju on potiskuje. Mnogi ovaj film porede sa American Beauty iz 1999. godine zbog te nadrealne atmosfere koja ga definiše. Iako u vreme izlaska nije bio bogzna koliko hvaljen, danas važi za pravi klasik.

They Shoot Horses, Don’t They?

U poslednjoj godini ove decenije pojavio se film They Shoot Horses, Don’t They? sa Jane Fondom u glavnoj ulozi. Ovo je još jedan film smešten u doba Velike depresije i predstavlja snažnu društvenu dramu. Smatra se remek-delom Novog Holivuda, a režiju potpisuje Sydney Pollack (ovog puta u potpunosti, ne kao u filmu The Swimmer). Ipak, kao i u prethodnom filmu, jedna komplikovana životna tema smeštena je u neobičnu priču, odnosno situaciju.

Desetine očajnih ljudi, bez posla i perspektive, prijavljuju se na maratonsko plesno takmičenje koje traje danima, pa i nedeljama. Traje, zapravo, dok se učesnici fizički i psihički ne slome, a pobednici osvajaju novčanu nagradu i mogućnost novog početka. Gloria (Fonda) i Robert (Michael Sarrazin) su glavni likovi i učesnici takmičenja.

Plesni maraton je, kao i plivanje u gorenavedenom filmu, simbol za ljudsku borbu.

Samo ime ostvarenja predstavlja dehumanizaciju i eksploataciju učesnika takmičenja koji su tretirani kao konji koje ubijaju kada više ne mogu da trče. Ples je metafora života – neprestana borba, iscrpljenost i mehaničko kretanje. Film je nominovan za čak devet Oskara. Zanimljivo, u seriji Gilmore Girls gledali smo direktan omaž ovom filmu u trećoj sezoni, u epizodi They Shoot Gilmores, Don’t They?

Foto: IMDb

Učitati još
Zatvori