

Nikola Glišić o profesionalnom sazrevanju, istraživanju kompleksnih uloga i društvenim normama koje su oblikovale lik Strahinje
Postoje glumci čiji se profesionalni razvoj odvija u naglim amplitudama, i oni čiji se opus formira tiše, ali postojano, kroz niz promišljenih izbora. Nikola Glišić pripada ovoj drugoj liniji – onoj koja ne insistira na trenutnom efektu, već na kontinuitetu. Od svojih prvih uloga do danas, njegov rad se gradio kroz projekte koji su zahtevali posvećenost, emotivnu preciznost i sposobnost da se istražuju složeni unutrašnji i društveni konflikti likova. Takav pristup daje njegovim ulogama posebnu težinu. Svaki lik nosi slojeve koje je potrebno razumeti i pratiti, a ne samo prikazati. Upravo ta posvećenost procesu oblikuje njegov profesionalni identitet i čini njegov opus prepoznatljivim u domaćoj kinematografiji.
Filmovi Pored mene, Pored tebe i Pored nas obeležili su jednu generaciju gledalaca, ali su istovremeno otvorili prostor za šire razumevanje društvenih pritisaka, identitetskih preispitivanja i modela muškosti koji se nalaze pod lupom savremenog trenutka. U televizijskim projektima poput Poziva i istorijski utemeljenoj seriji Sablja, Nikola Glišić je nastavio da istražuje likove koji funkcionišu na granici ličnog i političkog, intime i javne odgovornosti.
Ono što povezuje te uloge jeste interesovanje za unutrašnji konflikt – za prostor u kojem lik ne traži opravdanje, već razumevanje. U tom smislu, njegov profesionalni put može se čitati i kao studija o tome kako se kroz vreme gradi glumačka etika – odnos prema kontroverzi, prema negativnoj kritici, prema temama koje pokreću debatu. U razgovoru koji sledi, otvaramo pitanja trajanja, odgovornosti i granica – kako profesionalnih, tako i ličnih – u profesiji koja od pojedinca zahteva istovremeno potpunu posvećenost i sposobnost distance.

Tvoju karijeru su mnogi zapamtili kroz ulogu Strahinje u filmu Pored mene. U kojoj meri te je ta uloga oblikovala kao glumca i koliko ti je pomogla u izboru kasnijih projekata?
Trilogija Pored mene, Pored tebe i Pored nas sasvim sigurno je obeležila moju dosadašnju karijeru. Za početak, nije čest primer u našoj kinematografiji da imamo trilogije, što je, između ostalog, jedna od činjenica koje ovaj projekat čine posebnim. Uzgred, takođe je interesantno da je sve počelo sada već davne 2013. godine, kada smo snimali prvi deo filma Pored mene. Smatram da me je uloga Strahinje u mnogome profilisala kao glumca i dala mi prostor i šansu da se izrazim kroz kompleksne glumačke zahteve koje lik Strahinje nosi.

Kako si pristupio liku Strahinje, koji naizgled deluje tipično tinejdžerski, ali u sebi krije kompleksne emotivne i identitetske slojeve? Koji je bio najizazovniji trenutak tokom snimanja i šta ti je to iskustvo naučilo o empatiji i tumačenju unutrašnjih borbi likova?
Pri prvom susretu sa scenarijem bio sam veoma uzbuđen zbog svega što sam već na samom početku doživeo i zbog saznanja šta me sve čeka kako bih se na što bolji i uverljiviji način pripremio za građenje i odbranu lika Strahinje. Pripreme su bile studiozne i nimalo lake, ali su se na kraju ispostavile kao veoma delotvorne i, kao takve, neminovne u radu na realizaciji ovog projekta. Reditelj filma, Stevan Filipović, imao je jasnu i snažnu viziju načina na koji bi trebalo pristupiti ovom komadu na nivou priprema, i smatram da je time povukao sjajne poteze koji su se kasnije pokazali kao pravi i tačni. Najizazovniji trenutak tokom snimanja bilo je konstantno održavanje stanja unutrašnje tenzije i emotivne borbe koju Strahinja vodi sa samim sobom, kao i svega što takvo stanje nosi sa sobom.


Strahinja i drugi likovi su pod pritiskom društvenih normi, očekivanja o maskulinitetu ili popularnosti. Kako vidiš paralelu između tih pritisaka i onoga što se danas obrađuje u savremenim serijama poput Heated Rivalry?
Nažalost, još uvek nisam stigao da ispratim seriju Heated Rivalry, obaveze oko posla i dvoje male dece mi to trenutno ne dozvoljavaju. Ipak, tema pritiska društvenih normi, očekivanja maskuliniteta i potrebe za prihvatanjem izuzetno je aktuelna i univerzalna. Mislim da su to teme koje su danas možda još izraženije nego ranije, samo se manifestuju kroz drugačije formate i medije. Strahinja je lik koji duboko oseća taj sudar između onoga što društvo očekuje od njega i onoga što se dešava u njegovoj intimnoj sferi. Verujem da upravo ta unutrašnja borba, između spoljnog identiteta i unutrašnje istine, čini snažnu paralelu sa savremenim pričama koje se bave sličnim pitanjima, bez obzira na žanr ili kontekst.
Tvoja scena u nastavku Pored nasizazvala je kontroverzu, ali si jasno istakao stav o društvenim predrasudama. Kako to iskustvo utiče na tvoj izbor uloga koje potencijalno pokreću društvene debate?
Već u prvom delu filma Pored mene bio sam deo scene koja je pokrenula kontroverzu. Ipak, da budem iskren, moja očekivanja su bila da će ta scena izazvati još snažniju i negativniju reakciju publike, ali to se nije dogodilo, što na neki način govori i o mojim ličnim predrasudama. Umetnost i jeste tu da nas na najbazičnijem nivou podstakne na razmišljanje i preispitivanje, stoga je uvek dragoceno kada imate priliku da budete deo projekata koji pokreću društvenu debatu.


Igrao si i negativce (npr. u seriji Poziv). Kako se osećaš kada publika snažno reaguje na likove koje tumačiš i da li ti to omogućava veću umetničku slobodu? Kako definišeš granice u interpretaciji likova sa emotivno zahtevnim scenama i kako balansiraš profesionalnu posvećenost i lični komfor?
Uvek je dragoceno kada publika reaguje pozitivno na ono što radite, ali iskreno, mnogo više cenim negativnu kritiku. Ona ume da bude neprijatna, ali je istovremeno i najiskreniji saveznik u rastu. Iz nje učim, kroz nju preispitujem sebe i zahvaljujući njoj sutra mogu biti bolji nego juče. Granice ne postavljam ja, postavlja ih lik kojeg u tom trenutku branim. Moj zadatak nije da sudim, već da razumem. Nije da ublažavam, već da budem istinit. Ono što je do mene jeste da bez zadrške dam sebe, da stanem iza tog lika potpuno, hrabro i odgovorno. Jer lik nije samo neko ispred mene, on je, na neki način, i u meni.
Takođe, imao si značajnu ulogu u seriji Sablja. Kako ti je bilo glumiti lik zasnovan na stvarnoj istorijskoj ličnosti i pripremati se za uloge u istorijskoj drami u odnosu na fiktivne likove?
Da, mogu da kažem da sam do sada imao sreću da budem deo, meni lično, kvalitetnih i ozbiljnih projekata. Okolnosti rada bile su zanimljive i odgovorne, posebno imajući u vidu da je, kao što ste rekli, lik zasnovan na stvarnoj istorijskoj ličnosti. U potpunosti sam se prepustio procesu i imao poverenje u reditelje i scenariste tog projekta, Gorana Stankovića i Vladu Tagića.


Kako bi opisao svoj profesionalni razvoj od prvih uloga do današnjeg trenutka i koja nova iskustva tražiš u budućim projektima?
S obzirom na to da je u mom slučaju sve počelo prilično rano, pre nesto vise od 25 godina, kada se danas osvrnem iza sebe (Kad pogldam iza sebe), a da ne posežem za stihovima Džeja Ramadanovskog, mogu da kažem da sam srećan, zadovoljan i zahvalan na svemu do sada. Ipak, u meni i dalje postoji mnogo ljubavi prema ovom poslu, potreba za samodokazivanjem i snažna želja za nekim budućim, lepim projektima koji će, nadam se, pronaći put i do mene.
Sada vodiš emisiju na radiju Super FM. Kako ti se dopada balansiranje između glume i voditeljskog posla i da li to menja način na koji razmišljaš o svom javnom nastupu i ulozi u društvu?
Radijskim poslom bavim se već punih 10 godina. Radio je predstavljao potpuno novu dimenziju i perspektivu javnog nastupa, drugačiju od svega na šta sam bio navikao pre nego što sam kročio u ovu sferu. To mi je, na neki način, bio i izazov i podsticaj da se profesionalno razvijam i na tom polju. Smatram da je radio najbolja osnova za bilo koji drugi voditeljski ili javni nastup.
Behind the Scenes

Foto: Nemanja Miščević
Kreativna direkcija: Stefan Kerebić
Stajling: Adam Srdanov




