Šta je bilo polazište za „Male stvari“ i šta vas je najviše privuklo ovoj priči?
To što se odvija na malom otoku tokom zime. Uvijek su me privlačile priče o ljudima na izoliranim, zaboravljenim mjestima, mjestima na margini, mjestima na koje nije lako doći, s kojih nije lako otići. Na takvim mjestima ljudi su često upućeni jedni na druge i mnogi interesantni motivi i teme mogu da se pojave u takvom, da se kulinarski izrazim, pretis loncu.
Film je nastao prema priči Jurice Pavičića. Šta vas je privuklo njegovom tekstu i kako je izgledao proces njegovog prevođenja na film?
Na kraju od Juričine priče nije ostalo mnogo: mali otok i motiv prodaje zemlje. Bilo je tih motiva i dijelova priče prije mnogo više, ali pošto sam krenuo da radim istraživanje kako ljudi žive na malom otoku zimi, i boravio često (u jesen, zimi, na proljeće) na jednom malom otoku u zadarskom akvatoriju koji se zove Ist; na kojem zimi živi oko 70-80 ljudi – i na kojem sam se sprijateljio sa jednom familijom penzionera koje sam ispitivao kako je to živjeti na malom otoku zimi – sve više sam nalazio motiva koji su mi se činili zanimljivijim od ranije verzije scenarija; tako je nastala nova verzija scenarija čiji su temelji bili svjedočanstva ljudi koji žive na Istu.
U središtu priče je odluka o prodaji porodične zemlje. Na prvi pogled to je praktična i finansijska odluka, ali za ovu porodicu ona znači mnogo više. Šta za vas predstavlja ta zemlja i ono što se njenom prodajom gubi?
Motiv prodaje zemlje je zapravo, kako kaže Hitchcock – Mcguffin. Mcguffin je neki predmet, događaj, osoba ili tajna koja pokreće radnju ili motivira likove, ali sam po sebi zapravo nije važan za samu priču. Meni je taj motiv zemlje trebao da pokrene radnju, i ubrza odnose među likovima, ali sam po sebi mi nije interesantan. Zašto? Ne volim niti čitati niti gledati na ekranu ljude koji se ponašaju sebično ili, možda bolje rečeno, s viškom interesa oko motiva novca. Financijski interes kao motiv ili tema nekog filma ili književnog djela mi je dosadna i nepoticajna, nadam se da tog motiva u ovom filmu nema ili ima vrlo malo.
Film nosi naziv „Male stvari“, iako se iza njih kriju prilično veliki problemi. Kako ste došli do tog naslova?
Film traje 80 minuta; mnogo toga se odvija u interijeru; pratimo male odnose i male događaje unutar jedne familije na malom otoku; povrh svega režijski je prilično asketski. Sve nabrojano, kada se zbroji, potaklo me da ovaj film nazovem Male stvari. Doduše, u pravu ste, ono što ja nazivam malim događajima njima su to veliki problemi, ali nisam mogao nazvati film, recimo, Velike stvari. Da se kojim slučajem bavio većom društvenom stvarnošću i posljedicama u nekoj široj zajednici, a manje osjećajima nekolicine ljudi unutar jedne familije, možda bi se i zvao Velike stvari.
Radnja je smeštena na ostrvo, tokom zime, daleko od one slike Hrvatske koju najčešće gledamo. Šta vas je privuklo baš takvom prostoru i atmosferi?
Na tim malim otocima, posebno oni malim, i posebno van ljetne sezone, imate dojam da ste na nekoj stranoj planeti. Vidite slojeve i tragove bivših društava kojih je sve rjeđe naći u današnjem društvu gdje sve sjaji, blješti, i liči jedno na drugo. Toga nema na malim otocima, osobito zimi kada je kako kažu otočani sve „mrtvo“. Upravo to tzv. „mrtvilo“ i tišina dopušta vašoj isprepadanoj i zagušenoj imaginaciji ili mašti da raste, da se širi, da osjeća nešto – bilo što to može biti – kao čudno, neobično, drugačije, misteriozno. Povrh svega, postoji neka napetost između dva pola: mira i spokoja takvog mjesta i tjeskobe od praznine, tišine, ambisa, osjećaja kao da ste u nekoj pustinji; ta napetost pretpostavljam čini čitavu takvu lokaciju zanimljivom.
Film je vizuelno vrlo sveden, sa dugim, statičnim kadrovima, bez mnogo muzike, dok zvuk prostora postaje veoma važan. Kako ste pronašli taj način da ispričate priču?
To je došlo od lokacije kuće koju smo našli koja je jako mala i u kojoj se odvija većina radnje. Nismo se mogli tu previše razmahati kamerom i kompliciranom mizanscenom glumaca. Naprosto nije bilo mjesta. Glazbe ima samo na kraju; volim tu ekonomičnost sa upotrebom glazbe, čut ćeš je najbolje ako je dotad nije bilo. U pravu ste, šumovi (zvukovi), kada nema glazbe koja ih prekriva – postaju važni. Mislim da su oni isuviše često zanemarani kao izražajno sredstvo u filmskom jeziku. Mogu mnogo dati ako im se da šansa.
Članovi porodice često ne umeju da pomognu jedni drugima, ali ipak ostaju zajedno. Da li je upravo ta nesavršena, ponekad teška solidarnost ono što ih povezuje?
Odgovori ću vam lakonski. Volim solidarnost na filmu ili knjizi, ne volim sebičnost. Zbog toga – tu solidarnost – guram i stavljam gdje god mogu. To je slika svijeta koja mi je draža.
U filmu se susreću tri generacije. Da li se, po vašem mišljenju, promenio način na koji danas gledamo na porodicu, sigurnost i budućnost u odnosu na generaciju naših roditelja?
Sigurno se promijenio. U bivšem sistemu, onom socijalističkom, a dovoljno sam star da ga se sjećam, uz sve njegove probleme koje je nosio, socijalna sigurnost je bila veća. To nije zato što su ljudi prije bili bolji sami po sebi, već zato što je sistem bio takav da je „pravio“ takve odnose među ljudima koji su počivali više na podršci i suosjećanju. Znam da me prošli rat u mnogo čemu sad demantira. Ali to je nešto šira tema od ovog intervjua. Htjeli smo kapitalizam. Evo nam ga.
„Male stvari“ otvaraju jubilarni, 10. Pančevo Film Festival. Kako doživljavate to što će upravo vaš film otvoriti festival i šta očekujete od susreta sa publikom u Pančevu?
To ne možete znati nikad, kakve će biti reakcije. To nije više u vašim rukama niti pod vašom kontrolom, i tako i treba biti. Film bi trebao bit demokratski čin. Vi nešto napravite, netko drugi ima reakcije na njega. Onda razgovarate o njemu ili se taj čin dijeljenja događa i nekim drugim sredstvima osim govorom, recimo da nekog inspirirate na nešto dobro, što god to bilo. Pančevo film festival je mali festival, i na takvim festivalima odnosi između vas i publike znaju biti prisniji jer smo si blizu. To iskustvo zna bit dragocjeno.
Kada biste morali da izdvojite jednu „malu stvar“ iz filma koja zapravo govori o nečemu mnogo većem, šta bi to bilo?
Izdvajam zadnji kadar filma: vani je oluja, mračno je, neizvjesno, utopljenici smo na maloj splavi, promrzli odred duboko na stranom teritoriju koji čeka na pojačanje; ali ima nade. Tako gledam na ovaj naš zemaljski život.
Pančevo Film Festival (PAFF), internacionalni takmičarski festival dugometražnog i kratkog filma, biće održan od 23. do 27. septembra na više lokacija u Pančevu. Publiku očekuje oko četrdeset filmskih ostvarenja raspoređenih u četiri programske selekcije – Svetionici, Rani radovi, PAFFORAMA i Svetla budućnost – uz prateće događaje. Svi programi realizuju se u prostorima Kulturnog centra Pančeva, a ulaz je slobodan. 10. Pančevo Film Festival realizuje se u partnerstvu sa Kulturnim centrom Pančeva, a festival su podržali Grad Pančevo, Delegacija EU u Srbiji, Evropska kuća, Austrijski kulturni forum, Ambasada Švajcarske u Beogradu, Ambasada Republike Slovenije u Beogradu, Ambasada Portugala u Beogradu i drugi prijatelji manifestacije. Ovaj projekat je podržan je kroz program „Kultura za demokratiju“ koji sprovodi Fondacija Hartefakt, a finansira Švajcarska vlada.
Intervju: Marina Lučić
Foto: PAFF
